Ime Mohamed Bzik možda nije poznato ovdašnjoj javnosti, ali u SAD‑u postao je simbol bezuslovne brige i saosjećanja. Ovaj Libijac koji se doselio u Kaliforniju posvetio je svoj život brizi o terminalno bolesnoj djeci koja bi inače završila u bolnicama ili u institucijama - često bez ijedne osobe koja bi ih voljela i držala za ruku do kraja njihovog života.

Uzima u starateljstvo djecu za koju zna da će uskoro umrijeti

Za razliku od većine hranitelja, koji starateljstvo preuzimaju uz nadu da će djeca s vremenom pronaći trajni dom, Bzik prihvata isključivo one najteže slučajeve - djecu s terminalnim bolestima. Zna da će ta djeca umrijeti, ali ih svejedno prima u svoj dom kako bi im pružio toplinu porodice, ljubav i dostojanstvo u njihovim posljednjim danima.

U više od 30 godina kao hranitelj, primao je i njegovao brojne teško bolesne mališane, sahranio je oko desetoro djece, a neki su preminuli pod njegovim starateljstvom, uključujući i u njegovom naručju ili njegovom domu.

Bzik je u SAD došao iz Libije 1978. godine kao student. Kasnije je oženio Don, ženu koja je prije njega postala hraniteljka i s kojom je od 1989. započeo priču o starateljstvu za bolesnu djecu. U početku su prihvatali različite slučajeve, ali kako bi pomagali onima kojima niko drugi nije htio da priđe, 1990‑ih su se odlučili fokusirati na terminalno bolesnu djecu s nalogom "bez reanimacije" - djecu za koju niko drugi nije imao volje ili sposobnosti da se brine.

Don je bila vrlo aktivna u zajednici, održavala je radionice o hraniteljstvu i o tome kako se nositi s bolesti i smrću, ali je preminula 2015. godine. Udovac Bzik je nastavio taj put sam, preuzevši na sebe još veću odgovornost.

Ljubav, dostojanstvo i svakodnevna briga

Trenutno se brine za teško bolesnu djevojčicu, koja je slijepa, gluva i paralizovana, kojoj pruža dvadesetčetvoročasovnu brigu. Iako medicinski stručnjaci smatraju da joj je stanje bez izlaza, Bzik joj daje osjećaj da nije sama, razgovara s njom i drži je u svojim rukama, jer vjeruje da "svako dijete ima osjećanja, dušu i zaslužuje ljubav".

On svakodnevno sarađuje s ljekarima, medicinskim sestrama, osiguravajućim društvima i socijalnim radnicima kako bi osigurao da dijete dobije najbolju moguću zaštitu. Bolnica je gotovo kao njegov drugi dom - često razgovara sa doktorima i nosi veliku mapu medicinske dokumentacije gdje god idu.

Njegov trud nije povezan sa idejom "posla" ili zarade; za brigu o djetetu dobija simboličnu mjesečnu naknadu od vlasti, ali Bzik to čini iz dubokog uvjerenja da svako dijete zaslužuje porodicu čak i u svojim posljednjim danima.

Drugi organizovali donacijske kampanje kako bi mu pomogli

Bik je duboko religiozan musliman i često ističe da ga njegova vjera nadahnjuje i pomaže mu da se nosi sa teškim situacijama i smrću djece koje prihvati. Prema njegovim riječima: "Ključ je u tome da ih voliš kao svoje sopstvene."

Bziku je bio dijagnostikovan rak debelog crijeva 2016. godine, što mu je dodatno pomoglo da razumije kroz šta prolaze djeca koja su bolesna.

Priča o njegovoj predanosti i velikodušnosti dosegla je svjetsku publiku i inspirisala mnoge da preispitaju svoj stav prema teško bolesnoj djeci i hraniteljstvu. Neke su zajednice čak organizovale donacijske kampanje kako bi mu pomogle u njegovom radu, uključujući i inicijative koje su prikupile stotine hiljada dolara za podršku njegovoj misiji i budućim projektima poput osnivanja kuće s porodičnim okruženjem za terminalno bolesnu djecu.

Priča Mohameda Bzika nije samo priča o jednom čovjeku - to je priča o humanosti, dostojanstvu i bezuslovnoj ljubavi. Dok mnogi nastoje da izbjegnu patnju i smrt, on se suočava s njima direktno, dajući onima s najmanje šanse osjećaj da su voljeni i cijenjeni do svog posljednjeg daha. Njegov život i rad ostaju inspiracija svima koji vjeruju da svako dijete zaslužuje mjesto koje se zove dom, prenosi Stil.