Dragan je samohrani otac i treća generacija zemljoradnika u svojoj porodici koja je ostala na selu i nastavila proizvodnju, boreći se da sačuva ono što su njegovi preci godinama stvarali. Danas sa porodicom brine o oko 400 ovaca, od čega je blizu 300 njegovih, dok ostatak pripada rođaku Mladenu Vukeliću. Osim ovaca, drže i oko 35 grla goveda, kao i farmu sa sedamdesetak magaradi.
„Stočarstvo je velika perspektiva Zmijanja, ali je ugroženo nekontrolisanim uvozom koji obara cijene blaga, naročito ovaca“, kaže Dragan.
Iza porodice Vukelić je još jedna zahtjevna zima koju su, kako priča, uspjeli pregurati zahvaljujući unaprijed pripremljenoj hrani i radu tokom cijele godine.
„Morali smo hraniti ovce žitom oko dva i po mjeseca jer nije bilo trave. Davali smo kukuruz, silažu i sijeno. Većinu hrane sami proizvedemo, ali smo dio morali i kupovati“, priča Dragan.
Prošlogodišnja suša dodatno je otežala posao, jer su prinosi kukuruza bili znatno manji nego ranijih godina.
„Kukuruz je izgorio možda 50 do 60 odsto. Imao sam oko 35 do 40 duluma pod kukuruzom i dosta zobi, ali bez kupovine hrane teško bi izdržali zimu“, kaže on.
Poskupljenja goriva, đubriva i repromaterijala za proljetnu sjetvu mnoge stočare dovela su, kaže, pred odluku da stave ključ u bravu i, poput brojnih komšija, sreću potraže daleko od rodnog kraja.
„Sve je poskupilo, gorivo, đubrivo, hrana, a naše cijene samo padaju. Proda se stoka, ali po niskoj cijeni. Ugroženi smo“, kaže Dragan.
Dodaje da bez kupaca iz Federacije BiH domaći stočari danas teško da bi mogli opstati.
„Da nije ljudi iz Federacije, ne bismo imali kome prodavati. Sve moje ide tamo“, priča on.
Kako kaže, upravo su kupci iz Federacije pružili kakvu-takvu sigurnost domaćim stočarima jer garantuju otkup jagnjadi, što mnogim porodicama daje nadu da će uspjeti opstati na selu.
Pored ovčarstva, Vukelići razvijaju i proizvodnju magarećeg mlijeka za koje, kako tvrde, potražnja stalno raste.
„Ljudi zovu i traže. Zadovoljni smo, može se prodati“, kaže Dragan.
Za novu sezonu radovi su već počeli. Zaorano je oko 50 duluma zemlje za kukuruz i još oko 35 duluma zobi, a obrađuju i parcele koje su im ustupile komšije koje danas žive u Banjaluci ili inostranstvu.
Dobrog čobana danas je, kaže, gotovo nemoguće pronaći. Mladi uglavnom odlaze u gradove i rijetko ko želi da ostane na selu i bavi se teškim fizičkim poslom.
Ipak, Dragan ne planira da ode iz Pervana. Posebno je ponosan što je i kod svoje djece uspio razviti ljubav prema životinjama i životu na selu.
Porodica Vukelić jedan je od rijetkih primjera da na Manjači još ima domaćina koji vjeruju da se trud, upornost i ljubav prema zemlji ipak mogu sačuvati uprkos svim problemima.
Komentari (0)