Danas je stogodišnjica rođenja čuvene Merilin Monro. Do sada su o njoj snimljeni mnogi dokumentarci i napisane mnoge biografije. A najnovija otkriva tajne koje su bile nedostupne javnosti do sada. Autor kroz stotine sati intervjua nastoji da rekonstruiše psihološki profil ličnosti čiji su postupci decenijama bili predmet spekulacija.
Pa tako prvi agent Merilin Monro, u ovim zapisima navodi da je njena primarna motivacija za bavljenje filmskom industrijom bila duboka potreba za prihvatanjem. On sugeriše da je Merilin Monro vjerovala da će joj status filmske zvijezde obezbijediti emocionalnu sigurnost.
Njena potraga za obožavanjem bila je odbrambeni mehanizam protiv traume napuštenog i vanbračnog djeteta, a kao centralna tačka njene nesigurnosti ističe se odnos sa biološkim ocem, Čarlsom Stenlijem Gifordom, čije je očinstvo definitivno potvrđeno DNK analizom tek 2022. godine.
Odbacivana od strane biološkog oca
Merilin Monro nikada nije imala formalni odnos sa Gifordom, ali je potraga za njim predstavljala značajan aspekat njenog privatnog života. Džim Doerti, njen prvi suprug, zabilježio je rani pokušaj uspostavljanja kontakta putem telefona, koji se završio Gifordovim prekidom veze čim se glumica identifikovala. Tokom ljeta 1950. godine, Merilin je u dva navrata pokušala da posjeti Giforda na njegovoj farmi u Hemetu.
Prilikom prvog pokušaja, u pratnji Sidnija Skolskog, Giford je odbio komunikaciju, obrazlažući to željom da ne narušava mir svoje tadašnje porodice. Nekoliko nedjelja kasnije, tokom posjete sa profesorkom glume Natašom Lajtes, zabilježen je sličan ishod. Lajtesova opisuje Gifordovo ponašanje kao izrazito odbojno, uz napomenu da je on odbio bilo kakvu povezanost sa ličnošću Merilin Monro. Uprkos ostavljenim kontaktima, Giford se u periodu od 1948. do 1955. godine nikada nije javio svojoj ćerki.
Do promjene u dinamici dolazi tek u jesen 1961. godine, kada je Giford, tada u bolnici, pokušao da stupi u kontakt sa Merilin. Ralf Roberts, glumičin prijatelj, svjedoči da je Monro tada postupila po istom obrascu koji je njen otac godinama primjenjivao prema njoj.
Odbila je direktan razgovor i uputila ga na svog pravnog zastupnika. Ova istorija odbacivanja, prema autoru, djelimično objašnjava sklonost Merilin Monro ka snažnim očinskim figurama u kasnijim partnerskim odnosima. U prilog tome ide i činjenica da je svoja prva dva supruga oslovljavala sa "tatice".
Spekulacije o seksualnom identitetu
Knjiga se dotiče i dugogodišnjih spekulacija o seksualnosti Merilin Monro. Dok biograf Fred Lorens Gajls u svojim radovima pominje navodni pokušaj zbližavanja od strane Džoan Kraford, drugi biografi, poput Davida Breta, izražavaju skepticizam prema tim tvrdnjama. Bret svoju analizu bazira na drastičnim razlikama u stilu života i standardima lične higijene dviju glumica. Slična, manje idealizovana svjedočenja iznosi i Anđela Alen, supervizorka scenarija na filmu "Neprilagođeni". Njena svjedočenja ukazuju na specifične aspekte ponašanja Monroove na setu, uključujući izbjegavanje nošenja donjeg veša i specifičan odnos prema nagošću. Alen naglašava da su ovakve navike stvarale ozbiljne logističke probleme kostimografskom sektoru, jer su skupocjeni kostimi od svile zahtijevali hemijsko tretiranje nakon svake upotrebe.
Poseban fokus stavlja se i na odnos Monroove sa njenom agentkinjom za odnose sa javnošću, Pet Njukom. Iako su godinama bile bliske saradnice, pred kraj glumičinog života odnos je postao konfliktan. Bilješke njenog terapeuta, dr Ralfa Grinsona, ukazuju na to da je Merilin Monro postala sumnjičava prema Njukomovoj, doživljavajući njene postupke (poput slične boje kose) kao pokušaj narušavanja sopstvenog identiteta.
Grinson je ove konflikte interpretirao kao manifestaciju unutrašnjih sukoba u vezi sa seksualnim identitetom i strahom od gubitka jedinstvenosti. Merilin je, prema njegovim riječima, gajila strah da osobe iz njenog okruženja teže da preuzmu njenu ličnost. Kada je Grinson pokušao da analizira ove strahove, Merilin je reagovala ekstremno, doživljavajući analizu kao odbacivanje, što je dovelo do prijetnji samoubistvom.
Posljednji sati i uzrok tragičnog ishoda
U pogledu okolnosti njene smrti, Vilson se udaljava od teorija zavjere i fokusira se na svjedočenja koja ukazuju na nesrećan splet okolnosti. Neobjavljeni intervju sa Pet Njukom iz 1974. godine otkriva da je danu smrti prethodila ozbiljna rasprava uzrokovana glumičinom hroničnom nesanicom. Merilin je navodno bila revoltirana činjenicom da je Njukomova uspjela da spava, dok ona sama nije.
Njukomova je priznala da je uzela jednu od tableta za spavanje koje je posjedovala Merilin, što je dr Grinson kasnije identifikovao kao mogući okidač za sukob.
U dokumentaciji iz 1973. godine, Grinson sugeriše da je Monro, u stanju konfuzije i iscrpljenosti, možda pokušala da "nadmaši" svoju prijateljicu u spavanju, što je dovelo do konzumacije fatalne količine medikamenata.
(Stil)
Komentari (0)