To se najčešće dešava iznenada, kada neki naizgled beznačajan spoljašnji okidač pokrene lavinu nagomilanog stresa. U tim trenucima osoba gubi sposobnost objektivnog sagledavanja stvarnosti oko sebe.

Kada nastupi ovakva reakcija, prvobitna emocija brzo počinje da diktira ličnu interpretaciju događaja i stvara iskrivljenu sliku svijeta. Umjesto reagovanja na samu situaciju, procesi u organizmu vođeni su isključivo trenutnim unutrašnjim doživljajem. Razumijevanje ovog mehanizma ključno je za postizanje dugoročne psihološke stabilnosti.

Zašto do eskalacije dolazi tako brzo

Sara se nedjeljama radovala večeri sa svojom majkom. Pažljivo je odabrala restoran, nadajući se da bi veče ovog puta moglo izgledati drugačije, toplije, povezanije. U roku od nekoliko minuta nakon što su sjele, njena majka je prokomentarisala jelovnik. Mala primedba koja, u drugom kontekstu, možda ne bi značila ništa. Ali ovdje je za Saru značila sve.

Nakon još nekoliko bockanja, njena početna blaga iziritiranost pretvorila se u usijani bijes. Sara je osjetila kako joj se vilica steže, a odgovori skraćuju.

Do trenutka kada je stiglo glavno jelo, smislila je izgovor i otišla.

U automobilu se nešto ponovo promijenilo.

Bijes se iznenada rastvorio, a na njegovo mjesto došao je stid.

Zatim krivica.

Zatim spirala anksioznih pitanja koja nije mogla da zaustavi.

„Da li sam pretjerano reagovala?“ „Da li sam upravo učinila sve još gorim?“ „Šta ako me nikada ne shvati?“

U razmaku od jedne večere, Sara je proputovala kroz četiri različita emocionalna stanja. Pa ipak, koliko god svaka od tih emocija bila preplavljujuća, svaka od njih je pokušavala da joj pomogne.

Emocije nisu problem

Mnogi od nas odrastaju slušajući, ili jednostavno učeći, da su snažne emocije problem kojim treba upravljati, koji treba kontrolisati ili kroz koji treba progurati se.

Ali, emocije nisu greške u dizajnu - one su često zaštitni mehanizmi koji funkcionišu tako da nas upozore na nešto važno i mobilišu odgovor.

Anksioznost skenira potencijalnu opasnost prije nego što se ona materijalizuje. Bijes aktivira energiju kada je granica pređena. Tuga usporava kako bi čovjek mogao da procesuira gubitak. Krivica podstiče osobu da se popravi i poštuje odnose. Stid pokušava da spriječi odbacivanje povlačenjem ka unutra i sklanjanjem s vidika.

Ovo su, naravno, generalizacije. Emocije su složene i ne prate uvijek jasan scenario. Ali uopšteno govoreći, one su organizovane strategije preživljavanja.

Ono gdje se stvar komplikuje jeste to što su mnogi od ovih obrazaca oblikovani rano u životu, često u okruženjima koja nisu bila bezbjedna ili predvidiva. Kada je, kao djetetu, njegova bezbjednost dovedena u pitanje, nervni sistem uči da neprestano skenira druge u potrazi za potencijalnim prijetnjama: promjena u tonu glasa, suptilan izraz lica, tišina koja djeluje malo drugačije.

Tokom vremena, sistem ostaje u stanju pripravnosti čak i kada stvarna prijetnja nije prisutna. Ono što je nekada pomagalo osobi da se prilagodi, sada je drži u stanju reaktivnosti.

Emocije djeluju istinito, ali nisu uvijek tačne

Jedna od najvažnijih razlika koje mogu da se naprave jeste ona između emocionalne istine i činjenične istine. Emocije su stvarne. One su moćne. One su neosporne kao iskustva. Ali one nisu uvijek tačni odrazi onoga što se zapravo dešava.

Kada anksioznost vodi igru, svijet izgleda nebezbjedno. Kada bijes preuzme kontrolu, sve djeluje bez poštovanja ili nepravedno. Kada se tuga useli, budućnost može izgledati zapečaćena. Kada se stid aktivira, može se činiti kao da je nešto suštinski slomljeno u tome ko ste vi.

Ovo nisu činjenična zapažanja, već emocionalne interpretacije, oblikovane prošlim iskustvom i učenjem o preživljavanju. Ipak, one se isporučuju sa izvjesnošću činjenice.

Kada se pojedinac potpuno identifikuje sa emocijom i prihvati njenu interpretaciju kao apsolutnu istinu, svjesno rasuđivanje odmah nestaje. Emocionalna preplavljenost ne samo da nadvladava osobu, već dovodi do donošenja zaključka koji je gotovo uvijek znatno gori od same stvarnosti.

Tri koraka ka stabilnijem tlu

Cilj ovog procesa od tri koraka nije eliminisanje emocija ili njihovo potiskivanje. Potiskivanje teži da poveća unutrašnji pritisak tokom vremena, čineći emocionalne reakcije jačim, a ne slabijim. Ono čemu se teži jeste da se promijeni odnos sa svojim emocijama i da se postane neko ko može duboko da osjeća, a da ne bude odnesen, ko može da bude pokrenut bez gubljenja tla pod nogama.

  1. Imenovanje onoga što se dešava Umjesto poistovjećivanja sa emocijom, potrebno je početi sa njenim primjećivanjem. Umjesto unutrašnjeg monologa poput: „Bijesan sam“, adekvatniji pristup glasi: „Jedan dio mene se trenutno osjeća bijesno“.

Umjesto konstatacije: „Anksiozan sam“, može da se primijeni formulacija: „Jedan dio mene se osjeća nebezbjedno“. Ova promjena stvara distancu između pojedinca i same emocije, čime se prekida potpuna stopljenost sa njom. Osjećanje se tada posmatra tokom samog doživljavanja, a taj mali prostor omogućava donošenje svjesnog izbora.

  1. Uzemljenje u sadašnjosti Emocije teže da povuku pažnju ka zamišljenim budućnostima ili neriješenim prošlostima. Uzemljenje vraća svijest u sadašnji trenutak: primjećivanje stopala na podu, daha kako ulazi i izlazi, konkretnih detalja okruženja. Cilj nije eliminisanje osjećanja, već podsjećanje nervnog sistema da je upravo sada, u ovom trenutku, ono podnošljivo.

  2. Osporavanje izvjesnosti Emocionalna preplavljenost djeluje konačno. Ona govori tačno šta se dešava i šta to znači. Ali to su interpretacije, a ne činjenice. Ovo je mjesto gdje se postaje ono smireno prisustvo puno podrške koje vaše mlađe ja možda nije imalo. Umjesto da se automatski povjeruje u emocionalnu priču, zastane se i zapita se:

„Šta bi još moglo biti istina ovdje? Šta bih rekao/rekla bliskom prijatelju u ovoj situaciji? Koji je najsaosećajniji i najuravnoteženiji način da se ovo sagleda?“

Cilj je jednostavno vidjeti situaciju jasnije nego što to preplavljeni nervni sistem može sam da postigne.

Postajanje sopstvenim stabilnim prisustvom

Redovnim praktikovanjem ova tri koraka omogućava se ranije prepoznavanje emocionalne preplavljenosti, prije nego što ona preuzme potpunu kontrolu. Time se postepeno uočavaju ustaljeni obrasci, poznati okidači, kao i lanac emocija koji slijedi. Vremenom se svaka emocija dočekuje sa radoznalošću i jasnoćom, umjesto sa stanjem uzbune.

Naravno, snažne emocije će se i dalje javljati (bijes, tuga, anksioznost, krivica i stid) nekih dana snažnije nego drugih. Ali u određenom trenutku, može da se osjeti emocije bez da se ona postane. U tim trenucima moguće je prepoznati ono što emocije pokušavaju da zaštite, uzemljiti se u sadašnjem trenutku i jasnije sagledati trenutnu situaciju.

U tom trenutku, emocija gubi kontrolu nad daljim razvojem događaja. Umjesto automatskog reagovanja, otvara se prostor za donošenje svjesne odluke o načinu na koji će se odgovoriti.

(Blic)