Bratislav Stojković, beskućnik iz Niša, godinama je živio u starom gradskom groblju. Njegovo utočište bila je mračna porodična grobnica, u kojoj su se nalazila tri mrtvačka sanduka. Od hladnoće i snijega, svake večeri bježao je u taj dom, tražeći mir i toplotu među hladnim zidovima grobova.

– Kosti mi ne smetaju, ali povremeno se živi bune što sam tu – izjavio je Bratislav u jednoj emisiji 2013. godine.

U početku se plašio, poslije se navikao

Prvih godina spavanje pored mrtvačkih sanduka bilo mu je zastrašujuće, ali je vremenom prestao da se boji noći i tišine groblja.

– To su samo kosti, ništa više. Oni ne mogu nikog da uplaše. Ne diram ih niti skrnavim grobove, samo sam pored njih – ispričao je.

Bratislav je postao beskućnik nakon što su mu otac i kuća izgorjeli u požaru prije dvije decenije. Bez lične karte i zdravstvene knjižice, odbijao je prihvatilišta, jer je grobnica bila njegov mir. Hranu je najčešće pronalazio u kontejnerima, a hladne noći provodio pod ćebetom i jorganom.

Iz groba je izlazio samo siguran da nikoga nema – da ne bi uplašio možda nekog.

– Noću je hladno, ali šta ću, uvučem se pod jorgan i ćebe i toplo je. Kada izlazim moram da vodim računa, jer ljudi se plaše. Ako mi se žuri, moram da sačekam – ispričao je Bratislav svojevremeno za RTS.

Bratislav je tada imao majku, polusestru i prijatelje, ali nije želio da im smeta. Nije imao ličnu kartu ni zdravstvenu knjižicu i nije htio u prihvatilište.

– Na početku je bilo teško, sada nije. Ako se prehladim, popijem čaj i limun, i to je to – govorio je medijima.

Slučajna fotografija promijenila život

Život Bratislava Stojkovića preokrenuo je susret sa fotoreporterom Sašom Đorđevićem. Jedna fotografija Bratislava u njegovom neobičnom domu obišla je svijet preko agencije Frans pres.

– Tri, četiri dana nakon objavljivanja fotografije javili su se novinari iz drugih agencija tražeći cijelu priču – rekao je Đorđević za “RTS”.

– Život je čudan i ja sam navikao na to. Još čudnije je kada poslije toliko godina obučete novu i čistu odjeću. Brzo sam zaboravio i na ukus hrane iz kontejnera koju sam godinama jeo. Skoro da sam se pomirio da ću okončati život među ovim limenim sanducima i kostima, kad se pojavilo svjetlo u mom životnom tunelu – rekao je on dodajući da se bez pomoći filmadžija i Seada ne bi nikada snašao.

Rekao je da nije lijenj i da bi se prihvatio posla, jer je nekada bio cijenjen moler, i da sanja da opet radi taj posao i popravi uništeni dom.

Pomoć sa drugog kontinenta

Sead Ćelić odlučio je da pomogne Bratislavu: poslao je novac za garderobu, obezbijedio dva obroka dnevno i angažovao advokatski tim za sređivanje lične dokumentacije.

– Ne mora se biti bogat da bi se pomoglo drugome. Potresla me je njegova priča i želio sam da mu olakšam život – izjavio je Ćelić.

Bratislav je tada zahvalno prihvatio pomoć i sanjao o povratku molerskom poslu i obnovi uništenog doma.

– Život je čudan i ja sam navikao na to. Još čudnije je kada poslije toliko godina obučete novu i čistu odjeću. Brzo sam zaboravio i na ukus hrane iz kontejnera koju sam godinama jeo. Skoro da sam se pomirio da ću okončati život među ovim limenim sanducima i kostima, kad se pojavilo svjetlo u mom životnom tunelu – rekao je on dodajući da se bez pomoći filmadžija i Seada ne bi nikada snašao.

Rekao je da nije lijenj i da bi se prihvatio posla, jer je nekada bio cijenjen moler, i da sanja da opet radi taj posao i popravi uništeni dom.

Šta danas znamo o Bratislavu?

Mnogo vremena prošlo je od tada, a vijesti o Bratislavu postale su rijetke. Ipak, oni koji su pratili njegovu priču nadaju se da je našao sreću i spokoj koji zaslužuje, prenosi Kurir, Novosti.

Ubrzo nakon toga, snimljen je dokumentarni film “U kući sa mrtvima”, koji je privukao pažnju Seada Ćelića, dobrotvora iz Podgorice, koji živi u SAD.

BONUS VIDEO

;t=2282s