Njegov manastir u Crnoj Gori poznat je kao utočište za hiljade hodočasnika koji traže isceljenje i izlaz iz beznađa.

Životi mnogih promijenili su se iz korijena upravo nakon posjete manastiru Ostrog, a u moru takvih čuda izdvaja se sudbina dvadesetsedmogodišnje M.B. iz Beograda. Suočena sa potpunim životnim krahom, na ivici nervnog sloma zbog ljubavnih i poslovnih problema, ova mlada žena se neplanirano usred noći zaputila ka Crnoj Gori.

Ono što je preživjela pred moštima sveca predstavlja istinsko svedočanstvo o sili vjere i čudima koja su moguća kada sve lađe potonu.

Njenu intimnu ispovijest prenosimo vam u cjelosti:

“Imala sam osjećaj da mi se cijeli svijet ruši! Gušila sam se u problemima, a nikoga nije bilo tu da mi pomogne. Bila sam nesrećna i nezadovoljna, nervoza je uvijek bila prisutna. Život mi se promijenio onog dana kada sam odlučila da posjetim Manastir Svetog Vasilija Ostroškog.

Svega mi je bilo preko glave! Na poslu je situacija bila grozna, a ni kod kuće nije bilo ništa bolje. Zbog svakodnevne nervoze ugrozila sam i svoje zdravlje. Željela sam da se ostvarim kao majka i da dobijem dijete sa dečkom sa kojim živim već tri godine. Međutim, kada sam mu to rekla – sve se odjednom promijenilo. Otvoreno mi je rekao da ne želi djecu i da smatra da je to samo gubljenje vremena. Stalno smo se svađali zbog toga. Svaki dan bi me sačekao kod kuće nervozan i namršten. Roditelji su me stalno zapitkivali da li ima nešto novo, u nadi da ću im reći da će uskoro postati baba i djed.

Sjećam se, tog 20. avgusta imala sam užasan dan na poslu. Šef je pred svima vikao na mene, napravila sam grešku koju nisam smjela sebi da dozvolim. Počela sam da plačem u kolima dok sam se vraćala s posla. Nisam mogla da zaustavim suze. Inače sam takva da sve skupljam u sebi, valjda je ovo bila kap koja je prelila čašu. Ništa nije bilo onako kako sam zamislila.

Nisam željela da se vratim kući, htela sam da pobjegnem od svega. Sjela sam u kola i uputila se ka Manastiru Svetog Vasilija Ostroškog. Telefon je neprestano zvonio. Negde pred zoru stigla sam u Nikšić. S obzirom na to da prvi put dolazim na ovo sveto mjesto, nisam znala šta me tamo čeka. Ostavila sam kola ispred manastira i trčećim korakom krenula prema ulazu ove svetinje. Ljudi koju su bili ispred gledali su me sa čuđenjem. Monahinja koja je u tom trenutku izlazila iz malog prolaza zaustavila se pored mene i uhvatila me za ruku. Pogledala sam je uplašeno i začuđeno.

‘Plači, nemoj da se stidiš. Ako osjećaš da treba da plačeš to i radi. Ući ćeš sada unutra i svi problemi će nestati, ja ti to garantujem. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Zamoli sveštenika da ti pročita molitvu i sve će biti u redu. Svu sreću ovog svijeta ti želim i neka je Bog uvijek s tobom’, prošaputala je monahinja tihim i umirujućim glasom.

Gledala sam za njom kao malo dijete. Ispred male prostorije u kojoj se nalaze mošti svetoga Vasilija Ostroškog stajao je monah koji je puštao ljude unutra. Kada sam ušla u prostoriju neka jeza je prošla kroz moje tijelo, osjetila sam nemoć. Sveštenik je rukom pokazao ljudima da ne ulaze, pa sam ostala sama sa njim unutra. Nisam ništa mogla da izustim. Pala sam na kolena i uhvatila se za stomak. Imala sam bolove koji su bili nepodnošljivi. Sveštenik je počeo da čita molitvu, a ja sam vrištala na sav glas. Ne sećam se ni jedne jedine riječi koju je izgovorio.

‘Sada će ti biti bolje’, rekao je tiho. Poljubila sam krst koji je prinio, ali i dalje nisam mogla da ustanem. Monah koji je stajao napolju ušao je unutra i podigao me. Oslonila sam se na njega i zajedno smo krenuli ka izlazu.

Odnio me je do jedne prostorije i pomogao mi da sednem. Bila sam uplašena! Nisam znala šta me je snašlo. Plačem, a u sljedećem trenutku se nekontrolisano smijem.

‘Blijeda si, uzmi malo vode. Nemoj da brineš, biće sve u redu. Ono najgore je prošlo, ostani ovdje večeras, prijaće ti. Mnogo ljudi spava ispred manastira, mi ćemo biti tu ako ti bilo šta zatreba. Nemoj da se plašiš’, rekao mi je monah ljubazno.

Bila sam u manastiru dvije nedjelje. Svake noći sam spavala pod otvorenim nebom. Kada sam krenula nazad za Beograd, osjećala sam veliko olakšanje. Nije više bilo onog tereta koji sam svakodnevno nosila sa sobom. Prvi put sam u životu znala da će sve biti u redu, štaviše, bila sam sigurna u to.

Raskinula sam dugogodišnju vezu i promijenila posao. Sve je krenulo nabolje, čak se i moje zdravstveno stanje stabilizovalo, sanjala sam svake noći Manastir Ostrog, pa bih se ujutru probudila sa osmijehom na licu. Sada imam muža i sina Vasilija, koji uskoro puni godinu dana. Uskoro ćemo ga krstiti u manastiru koji je meni zauvijek promijenio život – rekla je Beograđanka u svojoj ispovijesti za medije, prenosi Žena Blic.

Ovakve priče, posebno uoči samog praznika Svetog Vasilija Ostroškog, najsnažniji su dokaz da vjera donosi čudotvorno dejstvo i da spas uvijek postoji na kraju najmračnijeg tunela. Snaga ovog velikog svetitelja nastavlja da okuplja vjernike i pruža duhovno isceljenje svima koji mu se u najtežim životnim lomovima s dubokom nadom obrate.