Sultan Sulejman Veličanstveni je imao 71. godinu kada je umro u svom šatoru, na ratištu, usred bitke protiv Mađara. Okolnosti njegove smrti su i dalje kontroverzne među istoričarima - neki vjeruju da su prirodne promjene povezane sa starenjem bile uzrok, dok drugi ukazuju na giht ili dizenteriju kao moguće uzroke vladareve smrti.
Sultan Sulejman, jedan od najvećih vladara Osmanskog carstva umro je u noći između 5. i 6. septembra. Umro, ali i – nastavio da vlada!
Ironija sudbine bila je u tome što sultan nikada nije saznao ishod bitke u kojoj je njegova vojska pobijedila. Ova iznenadna smrt, međutim, imala je značajan uticaj na dalji tok vojne kampanje – napredovanje osmanskih trupa je znatno usporeno. Istoričari još uvijek razmišljaju kako bi se događaji mogli razvijati da je sultan živio još nekoliko godina.
I mrtav morao je da vlada
U toj situaciji sve je zavisilo od velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i njegovog umijeća. Dok su borbe u jeku nije se smjelo saznati za vladarevu smrt! Sultanovo balsamovano tijelo obučeno je u carske odore i stavljano uz prozore čadora da ga vojska pozdravlja, redovno je učen Kuran, posluga je, kao i svakog drugog dana, nosila jelo i piće sultanu i sve je izgledalo obično i kao da se ništa značajno ne dešava.
Sultan izdaje naredbe...
Glavni zadaci Mehmed-paše Sokolovića bili su da uspješno dovrši osvajanje, da spriječi da se vojska prije vremena pobuni i da izvrši bezbjedan prenos vlasti na novog sultana.
Situacija je po Sokolovića bila veoma loša. Šta god da uradi moglo ga je koštati života. Kopirajući rukopis sultana, sekretar i silahdar aga ispisali su sultanove naredbe za vojne komandante koje im je izdiktirao Mehmed-paša Sokolović. Iste noći on je poslao poruku prijestolonasljedniku Selimu koji se nalazio u Kutahiji da odmah krene ka njemu.
Dok je 6. septembar preživljavao u strahu, pokušavajući svim silama da prikrije sultanovu smrt, narednog dana došla je, za Turke, lijepa vijest. Branioci kule sa Nikolom Zrinskim na čelu pobijeni su. Obučen u svečano odijelo sa zlatnim lancem, pozlaćenom sabljom i gradskim ključevima Zrinski je prvi od svih jurnuo ka Turcima kad drugog izlaza nije bilo i odmah je teško ranjen, nakon čega mu je odrubljena glava.
Grad je zauzet, ali tu se Sulejmanova „vladavina“ još nije smjela završiti! Umjesto toga, opet su napisane naredbe, kao i pisma u kojima on obavještava svoje namjesnike o pobjedi. Oponašajući sultanov rukopis, vrhovni štitonoša Džafer sastavio je Sulejmanovu poslanicu, a odmah su podijeljene i nagrade i povišice plata.
Ako bi se neko i zapitao zašto se sultan, ni prije ni nakon pobjede, nije pojavio među vojnicima, za to je smišljen niz izgovora, od bolova u nogama, preko problema sa stomakom, pa sve do iscrpljenosti vladara koji je već bio u poznim godinama.
I tako je, iako je moguće da su neki i naslutili istinu, Mehmed-paša Sokolović, sa svojim najbližim saradnicima, dugo uspijevao da sakrije smrt Sulejmana Veličanstvenog.
"Da li sam uopšte još veliki vezir?"
Na drugoj strani, u neizvjesnoj trci sa vremenom, Selim je brzo reagovao i najprije otišao u Carigrad, a nakon toga krenuo ka Beogradu gdje je sačekao svoju vojsku.
Čak i kada je Sokolović sa vojskom krenuo ka Beogradu, 21. oktobra 1566. godine, Sulejmanovo tijelo nošeno je kao da je još uvijek živ. Zbog već lošeg stanja u kome su se posmrtni ostaci turskog vladara nalazili, Sokolović je u kočije stavljao Hasan agu i silahdar-agu Džafera čiji je zadatak bio da oponašaju sultana.
Nadomak Beograda, 24. oktobra, vojsci je konačno objavljeno vojsci da je sultan Sulejman mrtav. Tada je nastupio trenutak najveće neizvjesnosti. Da li će novi sultan pozdraviti vojsku i dati janičarima nagrade i unapređenja? Da li će Sokolovića i vezire okriviti za očevu smrt ili način na koji su se ponašali nakon nje?
Pitanja je bilo mnogo. Sam Sokolović Feridun-begu je rekao: "Otkud ja znam da sam uopšte veliki vezir? Možda će sultan na to mjesto nekog drugog postaviti. A to znači: pogriješio si".
U Beogradu dolazi do velike pobune vojske koja nije bila zadovoljna poklonima i nagradama novog sultana. Ljudi iz pratnje Selima II maltretirani su i tučeni, a prijećeno je i samom sultanu. U takvim okolnostima, nađen je kompromis i obećano je da će se dodatne nagrade isplatiti po povratku u prestonicu.
Iako se Mehmed paša Sokolović plašio pobune, ona mu je zapravo išla u korist. Ostao je na mjestu velikog vezira, a njegova moć je u narednim godinama samo rasla. Upravljajući carstvom kao jedan od najmoćnijih ljudi, on je svojim umijećem prikrio i nadomjestio sve slabosti narednih sultana i spriječio brže opadanje moći osmanske države.
Mauzolej, džamija i manastir: Prvo počivalište sultanovog srca
Prema hroničaru Evliji Čelebiji, Sulejmanovo srce, jetra, želudac i drugi organi su stavljeni u posebnu zlatnu posudu i sahranjeni na mjestu njegove smrti. Godine 1570. na ovom mjestu je izgrađen čitav arhitektonski kompleks: mauzolej, džamija i manastir za derviše, kao i kasarna. Ovaj memorijalni kompleks postojao je više od jednog vijeka sve do 1693. godine, kada je habzburška vojska protjerala Turke iz Ugarske i uništila zgrade.
Od 2013. godine, u Sigetvaru se sprovode velika arheološka istraživanja. Tokom ovog vremena, naučnici su otkrili mnoge artefakte koji ukazuju na prisustvo osmanskih građevina, ali glavna meta – sultanovo srce – ostaje neotkrivena. Posebnu pažnju privuklo je lokalitet na brdu Gibot-Turbek, gdje su 2014-2015. godine otkrivene ruševine naselja Turbek, osnovanog 1664. godine.
U jesen 2015. godine, arheolozi su napravili važno otkriće: u ruševinama džamije pronađen je tajni hodnik koji vodi sa sjeverozapada, kao i jama od dva metra, pretpostavlja se da je u prošlosti opljačkana. Posebno su interesantni sačuvani dekorativni elementi, koji iznenađujuće podsjećaju na dizajn Sulejmanovog mauzoleja u Istanbulu.
U Mađarskoj postoji crkva sa pločom na zidu koja navodi da se tu nalazi srce sultana Sulejmana. Međutim, profesor Pap, koji je proučavao istoriju ove ploče, utvrdio je da se ona pojavila tek 1916. godine iz političkih razloga. U to vrijeme, Turska i Mađarska, iscrpljene Prvim svjetskim ratom, tražile su načine da se zbliže, a ploča je postala svojevrsni simbol diplomatske saradnje između zemalja.
(Stil)
Komentari (0)