U malom selu Postinje pored Travnika, gdje su dječji smijeh i zvukovi seoskog života nekad bili svakodnevica, danas se ponovo budi nada. Za to je zaslužan Pero Jurčević, čovjek koji je život izgradio u Njemačkoj, ali rodni kraj nikada nije zaboravio.
Jurčević je još kao dječak otišao u Nemačku, gdje su mu roditelji već radili. Tu je odrastao, izgradio uspješan posao i imao veliku kuću u Augsburgu, kao i siguran život. Ipak, srce ga je stalno vuklo natrag, mirisima djetinjstva, livadama po kojima je trčao i uspomenama na dane provedene s prijateljima.
Nakon rata Postinje je, kao i mnoga sela u Bosni i Hercegovini, gotovo opustelo. Nekadašnje komšije, raseljene po svijetu, počele su da prodaju kuće i imanja. Tada je Pero donio životnu odluku - prodao je kuću u Nemačkoj i sav novac uložio u rodni kraj, prenosi Index.hr.
"Kupio sam ono što je nekad bilo naše, kuće, livade, šume i njive. Gotovo pola sela danas je ponovo u jednim rukama, ali s ciljem da ono opet oživi", priča Pero, pokazujući prostranstva na kojima je kao dječak čuvao krave.
Od sela želi da stvori turističko mjesto
Njegova vizija nije samo povratak nego i stvaranje novog početka za cijeli taj kraj. Planira da razvije seoski turizam i pretvori Postinje u prepoznatljivo odredište za sve koji žele mir, prirodu i odmor daleko od gradske vreve. Već do leta ove godine planira da uredi 40 kreveta u moderno opremljenim apartmanima za domaće i strane goste.
"Ljudi danas traže upravo to, tišinu, prirodu i autentičnu priču. A mi to imamo", ističe Pero.
Ako sve bude teklo prema planu, i sam će se uskoro trajno vratiti u selo.
U svojoj priči nije sam. Podršku mu pruža prijatelj i rođak Dragan Balta, koji još nekoliko godina radi u Švajcarskoj, ali već sada sanja o povratku. Njegova ideja cijelom projektu daje dodatnu dimenziju.
"Ovde bih proizvodio vrhunski pjenušavac koji bi nosio ime sela, Postinje", otkriva Dragan, uvjeren da ovaj kraj ima puno veći potencijal nego što se danas čini.
Dok oni planiraju budućnost, njihova deca već sada rado dolaze u Postinje na odmor. Upravo u njima vide nastavak priče i nadu da će se i drugi, raseljeni širom svijeta, jednog dana vratiti. Ako ne pre, onda barem u penziji.
A evo i rekacija na njegovu odluku:
"Ovom čovjeku želim zdravlja barem sto godina i eto primera. Nigde sunce ne sija bolje nego naše, sve imamo."
"Svako vam dobro želim dobri ljudi i ja ću ako Bog da isto da se vratim u našu BiH iako sam otišao kao malo dijete."
"Ja da je moje pola Njemačke, opet bih isto uradio kao ovaj čovjek, svaka čast."
"Svaka čast, vi ste napravili nešto najbolje, svi će se vraćati na selo."
Komentari (0)