Ostavljena u vozu sa samo četiri godine, Indira Paunović iz Kragujevca nosi bol i prazninu koju malo ko može zamisliti. Cijeli život nosi sjećanje na trenutak kada su je roditelji, iz nepoznatih razloga, ostavili, a svijet oko nje se tada promijenio zauvijek. Uprkos tragediji, Indira je odrasla, postala majka i odlučila da javno progovori o svom djetinjstvu kako bi pokušala da pronađe ljude koji su je napustili. Njena priča, iskrena i emotivna, otvara pitanje šta se događa sa djecom koja ostaju bez svojih roditelja i koliko snažna može biti želja da se pronađe ono što je odavno izgubljeno, piše Stil.


Danas, putem društvenih mreža, Indira se obraća svima koji bi mogli imati informacije o njenoj biološkoj porodici, nadajući se da će makar dio svoje prošlosti ponovo učiniti stvarnim. Njena potraga nije samo lična – ona je priča o ljudskoj potrebi da pripadaš nekom, da imaš korijene i mjesto koje možeš nazvati "svojim".

"Devetog septembra 2001. godine našli su me u vozu kod Velike Plane. Uspostavljeno je da sam tada imala četiri godine. Odvedena sam u dom i nikada se niko nije pojavio. Ni dan-danas," napisala je Indira u jednoj grupi na društvenim mrežama.


Uz ovu emotivnu poruku, podijelila je i fotografiju iz detinjstva, nastalu neposredno nakon što je smještena u dom.


"Tako sam izgledala kad su me našli. Samo što su me ošišali u domu," dodala je.


Indira je sada odrasla žena i majka, ali bol iz djetinjstva nikada ne nestaje. Njena želja je da pronađe, ako ne biološke roditelje, onda bar rodbinu, nekoga koga može nazvati "svojim".


"Molim vas, javite mi ako neko ima bilo kakvu informaciju o mojima ili ako ste čuli za ovaj slučaj," poručila je kroz svoju objavu.

Njene reči dirnule su mnoge. Ljudi iz grupe komentarišu sa saosjećanjem, ali i savetima, izražavajući razumijevanje za bol i nadu da će uspješno pronaći svoje korijene.


"Srećno u potrazi. Ne treba osuđivati, nikad ne znaš šta je nekoga natjeralo da ostavi dijete. Čudno je što policija tada nije sprovela detaljnu istragu. Dete od četiri godine već može da kaže ime roditelja i rodbine," napisala je jedna korisnica.


"Nadam se da si imala lijepo djetinjstvo i da si danas srećna. Želim ti svu sreću i u budućnosti," dodala je druga.


Priča Indire Paunović nije samo lična ispovijest – ona je odjek nade i opomene, podsjećajući nas koliko je snažna ljudska potreba da pronađemo svoje korijene i da znamo odakle dolazimo, čak i kada je put do istine bolan i neizvjestan.