Zbog kritika Staljina i njegove vlasti u književnim djelima, Solženjicinu je 1974. godine oduzeto državljanstvo, nakon čega je protjeran iz zemlje.

U Rusiju se vratio 20 godina kasnije, poslije raspada SSSR-a.

Solženjicin je bio član Ruske akademije nauka i Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Studirao je na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, a vanredno i na Institutu za istoriju, filozofiju i književnost u Moskvi.

Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, Solženjicin se dobrovoljno prijavio u vojsku, gdje je napredovao od običnog vojnika do komandanta artiljerijske brigade.

Zbog pisama u kojima je indirektno kritikovao Staljina, Solženjicin je 1945. godine uhapšen kao oficir sovjetske vojske, te osuđen i zatvoren u sibirskom logoru.

U decembru 1998. godine odbio je najvišu državnu nagradu Orden Svetog apostola Andreja Prvozvanog, kojim ga je odlikovao tadašnji predsjednik Boris Jeljcin, rekavši da "ne može da primi nagradu od vrhovne vlasti, koja je dovela Rusiju do sadašnjeg pogubnog stanja".

Pripovijetkom "Jedan dan Ivana Denisoviča", Solženjicin je u književnost uveo temu Staljinovih logora, ostavši joj vjeran u najvećem dijelu opusa.

Na osnovu emigrantskog iskustva u Zapadnoj Evropi i u SAD, ispoljio je javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada.

Ostala Solženjicinova djela su pripovijetka "Matrjonini dani", romani "U krugu prvom", "Onkološka klinika", "Avgust četrnaeste", "Crveni točak", "Rusija u provaliji", kritička autobiografija "Borio se šut s rogatim", te drame "Gozba pobjednika", "Zarobljenici", "Republika Rada" i "Svjetlost koja je u tebi". (Srna)