Ona je otkrila da je Split prinudno napustila u jeku rata, i priznala da taj period pamti kao grozan.

"Nije mi bilo jasno šta se dogodilo. Za mene sa tih 19 godina je to bilo preko noći da se desilo. Poslije saznaš da ništa nije preko noći. Preko noći pukne stvar, ali se puni... Apropo škole i što sam rekla da sam pala razred, jedino istoriju nisam voljela, i to mi je baš teško bilo da učim, sem antike i toga, što je opet bila kao neka bajka. I onda su mi davali te ukor pred isključenje, sve sam to imala, morali su kada me nije bilo, ja to potpuno razumijem i onda sam razumjela, nije tu bilo nikakve drame, mi smo se sve užasno lijepo i lako dogovorili. I onda sam rekla, kao desi se to, i sad tebi kao neko 19 godina da izbriše gumicom. Kao to sve više ne postoji. Sad si ti ili jedno ili drugo, ili si ovd‌je ili onde. Kako misliš ne postoji, gde su moje suze što sam pala godinu, gde je moja želja da skratim sebi život, da okajem svoje grijehe i skinem ljagu sa roditeljskog imena. Gd‌je su one jedinice, one petice, oni ukori pred isključenje. Kako mislite to ne postoji? To postoji pod mojom kožom i dalje jako je živo, ne može da ne postoji", rekla je ona i dodala:

"Sad je neko odlučio i puj pike ne važi se, e ma važi se. I onda sam ja odlučila da, vratila sam se iz Zagreba u Split. Bila sam tog ljeta dva, tri mjeseca. To je sve bilo drugačije. Mi smo se ponašali kao da je sve u redu, tu više ništa nije bilo u redu. U atmosferi, krenuli su policijski sati, međutim, to je to moje biće, ja sam se opirala uvek nekom pritisku, tako da sam ja svako veče izlazila napolje. Mi smo imali svoje prohibicije. Drugari su dolazili po mene, tu smo bile nas tri prijateljice i dva frenda. U svakom slučaju ja ni jedno veče nisam propustila, izlazila sam oko sedam, osam, tako čim je mrak padao, onda bi se ujutru vraćala. Mama je imala puno povjerenja u mene, nisam ja ništa radila ja samo nisam mogla ostati, morao si i roletne spustiti, ja neću u tome da živim. To nije moj život. To je možda nečiji, moj nije. I izdržala sam, kada je to krenulo 5-6 dana, i ja sam samo majci rekla da ujutru idem, kaže: „"Gdje ćeš?", kažem: "Nemam pojma čovječe, ali ja ovde neću biti", ispričala je Aleksandra.

Napustila Hrvatsku i krenula u Ljubljanu

"Krenula sam za Ljubljanu, tamo imam familiju i neki su me ljudi zvali da u Beč dođem. Prijatelj moj od rođenja mi se pridružio. Nije htio da ide u vojsku bilo čiju, bilo kakvu, dokopali smo se nakon nekoliko dana te Ljubljane, a to su posljednji dani, kao da sam osjetila, poslije toga niko nije prošao unutra, niti izašao iz Dalmacije. Ona je geografski zeznuta. S jedne strane je bio JNA s mora, s druge strane je bila hrvatska vojska, ti ne možeš nikud. Pogotovo mladi momci nisu mogli nikud. U Šibeniku smo se zaustavili jednu noć, jer su pale bombe, autobus nije htio da vozi. Sutradan je krenuo za Zadar, tamo smo dve noći ostali, rekli su da nigde ne možemo jer pogođen je paški most nemaš kako preći. Do Paga možeš, sve ostalo je zabarakadirano. Jedino se onda do Paga, paškim mostom, pa trajektom, brodom, brodicom nekom do kopna, pa gore prema Rijeci. Ja sam samo rekla, da čekam da mi padnu bombe, neću. To je 1991. To je 20 godina. Ja čovječe idem na taj most, stvarno mi se ovaj život ne živi. Baš me briga", prisjetila se Aleksandra teškog perioda.

Nakon Ljubljanje, Beč, a onda Beograd

"U Beču sam prvo čistila stanove, u stvari kancelarije. Jedno mjesec i po dana, jedino što me morilo je gde su mi roditelji i sestra, zašto je ta država propala... To je jedino što me morilo. Ostalo mi ništa nije bio problem ni da radim, ni da dođem. Onda me je ta prijateljica upoznala sa Zoranom Karićem, sa porodicom Karić. Zoran i Marijana su me primili i onda sam čuvala njihovu d‌jecu, radila sam kod njih u kancelariji. U tom našem malom selcu gde sam bila smještena sam radila u šanku, izdavala pića, pekla neke pljeskavice. To mi je bilo jako zabavno. Drago mi je, nije mene sramota ništa da radim. I tako sam i odgojena i tako mi je osjećaj bio, ništa nije sramota raditi", istakla je Aleksandra i dodala:

"Prilično sam trpna osoba do nekog trenutka. Taj trenutak, kada se samo rajsferšlus otvori i izađe beštija, što bi kod mene dole rekli, onda je naopako. Taj duh kad izađe iz boce, njega vratiti… Trpiš kao sve, računaš, jasno je, razumeće, razgovaraš, ovo, ono i onda samo u jednom trenutku pregore žice. Ja ne volim takvu sebe, jer to zapravo te isprovocira, to je odraz onoga što trpiš, tako da i ti ostavljaš taj trag nasilnika. I sigurna sam, ja sam se million puta zapitala, koliko sam ja puta u životu bila nasilnik prema nekome, nekad ciljano, nekad svesno, najčešće nesvjesno, ali u suštini sam mirna i blaga osoba i pustim dosta. Međutim, kad se pređe milimetar granica, ona posljednja, e, onda više nisam baš nimalo simpatična", rekla je Aleksandra.

Aleksandra je priznala da je padanje godina u to vrijeme bila velika sramota.

"Prethodno su se digli važni profesori i rekli: "Ona ne može da padne godinu", voljeli su me jako, bila sam nekako simpa i dobar drug. Ono što sam učila, to sam znala perfektno. Voljela sam fiziku, geografiju, matematiku nije baš da sam voljela, ali sam je kontala, tako da je sve to bilo kako treba. I onda su me tada, veće se dogovorilo, kao, ne može, neocijenjena i ja sam fino to. Međutim, sljedeću godinu, opet su krenuli i kao, ne ljudi, ovome neće biti kraj ko zna kuda klizim, tako da sam očajna bila i još oca kad sam vid‌jela, ja nikad... Oni su ćutali u kući, šokirani su bili, to je bila velika sramota u to vrijeme", rekla je Jankovićeva i dodala:

"Planirala sam da sebi skratim život, mislim, znaš, te gluposti i tako dalje, međutim, sa tatom i mamom je bio jedan predivan razgovor, i onda sam uključila motore", priznala je.

Aleksandrina mama je kao Dalmatinka bila tepemramentna žena, a otac Zlatiborac, "nekako uzemljen".

"To je dobra kombinacija za mene bila. Jedan drugog su umirivali, svako na svoj način, kad neko iskoči malo iz šina. I ona je burno reagovala, jer, mislim, ne iz bića njenog, što je to, nego tato što je to tako trebalo. Pa da malo i komšiluk čuje, da to ne prođe tek tako lišo, bez punta. Da se zna da ipak mi imamo stav prema tome, što si pala godinu. Ali, onda sam ja davala neke znakove da bi to moglo da ode u pogrešnom pravcu, vrlo javno. Moja komšinica i njen brat, koji su mojih godina, su to videli, rekli svojoj mami, njihova mama mojim roditeljima, da ja možda pogođena tom situacijom i njihovim stavom prema tome bi mogla otići malo van puta, je l', i onda je tata kucnuo na vrata sobe i rekao: “Aj, idemo da prošetamo”, kaže: “Što, normalno je da sam pogođen i da je to, ali, mislim, nije to razlog da se završava sa životom”, jer to se sve tragično, shvata u 16 godina, osramotio si roditelje, kako će oni, pa šta su ti oni napravili, pa nisu zaslužili, pa... I, onda sam mu ja sve ispričala, zašto se to desilo, i kako sam ja koristila to vrijeme. I, moje ocene nisu bile loše, one su bile tako vrlo dobar, onaj, prema trojki, ne prema petici, je l', ali tu je bilo i petica, i jedinica, mislim, sve je tako, jedna kupus salata", otvoreno priča Aleksandra koja se ponovo prisjetila ljepote mjesta u kom je živjela i zašto je sve vuklo dalje od škole, a kada je ipak bila na časovima onda je bila u stanju da se nalakti i gleda kroz prozor dok sedi “u predposljednjoj klupi do prozora, i ovako, kroz ono, maštajući, šta sve tom šumom sada hoda. I tako sam, na neki način ostala i do dana današnjeg" - ispričala je Aleksandra u emisiji "Balkanskom ulicom".