Gledala sam u muškarca iz Bangladeša, ubijeđena da ću završiti u zatvoru zbog pakovanja crnog čipkastog donjeg veša vrijednog manje od pet funti.

Prvi i jedini put kada su me uhvatili u krađi desio se u prostoriji dva sprata ispod užurbanog Marble Archa u Londonu. Nisam se ni potrudila da pakovanje sakrijem u ranac ili ispod majice. Držala sam ga u istoj ruci u kojoj i telefon, ispravila leđa i nasmijala se obezbjeđenju dok sam izlazila iz Primarka, sigurna da ću i ovog puta proći nekažnjeno.

Sve je počelo bezazleno. Bila sam studentkinja u jednom od najskupljih gradova svijeta, izbjegavala sam plaćanje autobusa da bih sitniš trošila na pivo i ulaz u klubove. Kuća u kojoj sam živjela sa četiri cimerke bila je zatrpana prljavim čašama i čašicama koje smo krile pod jaknama kada bismo izlazile iz restorana i pabova. Na samouslužnim kasama poturala sam avokado u kesu bez plaćanja, ponavljajući slogan: „Živi bolje za manje.“

Ubrzo sam ukrala nešto vrednije – šareni kardigan iz Urban Outfittersa. Glas u mojoj glavi, moj ali stran, govorio je: Uzmi ga. Zaslužuješ ovo. Ugrabila sam ga i izašla iz radnje bez griže savjesti.

Odrasla sam u Libanu, gdje islam određuje šta je grijeh. Nisam bila praktična vjernica, ali sam znala da je krađa smrtni prestup. Umjesto osjećaja krivice, u meni je tinjao ponos – prvi put od očeve smrti.

Vijest da je preminuo saznala sam preko Fejsbuka. Imala sam samo 19 godina. Od tada sam, baš kao što je on imao svoja pravila za zdrav život, smislila svoja pravila za krađu: nikad od malih radnji, uvijek uzeti i za sebe i za beskućnika, glumiti razgovor sa majkom dok kradem. Krađa je postala moj način da ponovo osjetim kontrolu, da povratim moć koju mi je bol oduzeo.

Uzimala sam odjeću, hranu, pa čak i nakit. Moji prijatelji su se šalili da podižem troškove sprečavanja krađa velikih lanaca. Meni je to bio podsjetnik da i dalje mogu dobiti ono što želim od svijeta.

Ali iza svega je stajala tuga – sirova, neutešna, ogromna. Bila sam dijete koje je izgubilo oca prerano i nije imalo alat da se s tim izbori.

Kada me obezbjeđenje uhvatilo sa paketom donjeg veša, okrenuli su moj ranac i pronašli i očevu brojanicu. Fotografisali su moju ličnu kartu i dozvolu boravka. Osjećala sam se kao kriminalac, ali i kao dijete koje se bori da preživi.

Tog dana pustili su me da odem. Izašla sam napolje i sunce se probilo kroz oblake – kao znak da je otac i dalje tu, da me posmatra.

Ubrzo poslije toga poklonila sam sve što sam ukrala – osim kardigana. On je ostao kao podsjetnik na to koliko nas gubitak može natjerati da zalutamo, ali i da rastemo. Naučila sam da bol ne možeš sakriti, možeš je samo naučiti da nosiš – pa makar i praznih ruku, s rukama vezanim iza leđa.