Mala ručna vrcaljka u koju staju četiri rama dovoljna je za njegov pčelinjak od 26 društava. Nakon kišnog proljeća uslijedila je suša, pčelari kukaju, a Zoran je zadovoljan.

„Ima meda i za mene i moje pčelice. I livadskog i ovog šumskog tamnijeg, koji je dobar za vitalnost nama u ovim godinama. Oko pčela ima posla, pomažemo se uzajamno, one meni med, a ja vodim brigu o njima. Penzioner sam i imam vremena na pretek. Nakon dvije-tri kafe u gradu sa prijateljima vraćam se ovdje na imanje“, priča Zoran Vasić, poznatiji kao Zoka.

Lozničanin po rođenju, Slavonac po onoj narodnoj odakle si odakle i žena, a danas Gradiščanin. Dugi niz godina ovdje je bio građevinski preduzetnik. Bavio se niskogradnjom. U Gradišci je iza sebe ostavio izgrađene trgove, parkove, parkinge, postamente za spomenike, ulice i uličice, mnoga dvorišta. Osjetio je da je vrijeme da parkira mašine i povuče se u miran penzionerski život.

Mnogima je zanimljiv njegov životni put, na kome su Loznica, Slavonija, Lijevče polje i Potkozarje.


„Moja majka je rođena u selu Rasna, između Pakraca i Požege. Dolazio sam u posjetu rodbini i zaposlio se u susjednim Okučanima. Ostao sam tu 14 mjeseci, a onda još deset godina u Građevinskom poduzeću „Jedinstvo“ iz Gradiške. Zanimljivo je da sam vodio poslove sa „Jedinstvom“ najviše po Slavoniji. Samo u okolini Lipika sam vodio izgradnju dva poljoprivredna aerodroma, o ostalim poslovima da i ne govorim“, kaže Zoran Vasić, kome je niskogradnja životna preokupacija.

Zoran se druži, kako kaže sa običnim i dobrim ljudima. I voli šalu i na svoj i na tuđi račun. Prijatelji ga na jutarnjoj kafi zadirkuju da dok se bavio niskogradnjom na gradiškim ulicama nije bilo rupa.

Zoran je nadaleko poznat po spravljanju mesnih delicija, karakterističnih za Slavoniju. Nenadmašan je u tankom rezanju slanine, kobasice i šunke, a dok reže motri da ni jedna čašica na stolu ne bude prazna.

„Zoka sve posmatra ispod oka“, kažu njegovi prijatelji!