Elena je Ruskinja koja je godinama živjela u Rusiji prije nego se preselila u Srbiju. Danas ona ima blizu 50 godina i sa nostalgijom se sjeća svog života u domovini.

"Jedino što ne volim da se sjetim je prva bračna noć," kaže sa nekim čudnim osmijehom.

"Nije ono što misliš, a opet na ovo nikad ne bi pomislila vjeruj mi," kaže pa započinje svoju priču, lagano kao da prede neke nevidljive niti:

"Mog muža sam znala od rođenja. Živjeli smo jedno preko puta drugog, bio mi je čak i simpatija iz tinejdžerskih dana. Ali nikad se nismo poljubili, zabavljali...

Otišli smo da studiramo u različite gradove, skoro se ni jednom nismo sreli u rodnom gradu za vrijeme praznika. Vrijeme je prolazilo sporim, odmjerenim korakom.

Meni su se udvarali momci sa fakulteta, iz doma, ali nisam bila neko ko će da mijenja muškarce lako i brzo, a nisam se ni zaljubljivala tako. Svi moji prijatelji su me već čudno gledali, jer dok su moje drugarice ulazile u duge i ozbiljne veze, a sam samovala.

Jedno ljeto sam se vratila u rodni grad na neki koncert. Žurka, vrućina, ljetne haljina na sve strane. Odjednom u masi vidjela sam njega. Pritrčao mi je kao da je to sasvim prirodno i zagrlio me čvrsto, cijelim telom, kao da smo to do sada radili bezbroj puta. Cijela sam se zalijepila za njega i pomislila "Tu mi je mjesto"...

Nije prošlo ni mjesec dana, a ja sam na njegovo pitanje: "Hoćemo li da se vjenčamo?" rekla "DA".

Iako su nam roditelji bili komšije, nisu mogli biti različitiji jedni od drugih. Moji roditelji nisu bili spremni za svadbu. Majka je uzela neki kredit da bi nam dala nešto para, dok su roditelji mog vjerenika bili u euforiji i tako spremali svadbu naveliko da sam pomislila da imaju milione.

Tokom priprema vjenčanja, često bih se zagledala u vjerenika koji je bio nekako tužan, distanciran... Nekako ga još uvijek nisam znala dovoljno dugo da bih ga nešto pitala, pa sam sve nedoumice progutala.

Kasnije će mi biti jasno da je sve znao, ali da nije smio da mi kaže jer se plašio odbijanja.

20. septembar, subota, naše vjenčanje....

Bila je to svadba na kojoj se veselilo, igralo i pilo, pilo, pilo... Gosti su nam darovali novac, kristalne setove, srebrne kašike, skupocjene tkanine, posteljine...

Naša prva bračna noć

Zamračena soba u kojoj se čuju gosti kako se vesele, muzika i dalje svira, igra se po stolovima. To je naše vjenčanje. Mi smo muž i žena i emotivno smo iscrpljeni. Ja se brinem kako će teći veče jer on mi je prvi muškarac. Muž ipak moli da večeras samo spavamo odvojeno, jer je umoran. Ali primjećujem da tu ima nešto više, ipak ćutim.

150 gostiju i dalje gromoglasno pjeva napolju i raduju se, a ja umorna odlučim da zaspim čim sam spustila glavu na jastuk.

6 sati ujutru, budi me uporno kucanje na vratima.

Budim se zbunjena i dezorjentisana. Ne mogu da se sjetim gde sam, a onda shvatim da me neko doziva s druge strane vrata. Otvaram ih i vidim svekrvu: "Dajte mi novac za vjenčanje, treba mi 4.600 rubalja!“

Osjećala sam kao da me opekla vrelom vodom. Zanijemila sma i potpuno zbunjena i postiđena njenim ponašanjem, pogledala sam iza leđa u muža. On je sjedio ćutke na krevetu s strijepnjom gledajući u mene. Očigledno, on je ovo očekivao.

Uzimam sa stola kesu sa kovertama i istresam je na čaršav. Vidim svekrvu kako drhtavim rukama kida koverte i vadi pare. Broji grozničavo i kaže: "Dobro je, dobro je, ima dovoljno.. Evo vam ovo što je preteklo.."

Brojim onu siću i sjetim se da sam novac koji sam dobila od roditelja stavila u svoju bijelu torbicu od vjenčanja. Brojim i shvatam - biće dovoljno za bračno putovanje.

Rodbinu smo ispratili u nedjelju, u ponedjeljak smo mamurali, a u utorak smo bili na moru.

Prošle su godine, godine i godine, a ja i dalje vidim one njene drhtave ruke kako kidaju koverte, vade novac i broje ga...

Mislim da mi je to najlošije sjećanje na brak, ali ako je trebalo nešto loše da se desi, neka je to onda bilo odmah na početku... Njega sam voljela i volim ga i dan danas. Međutim, mislim da nikad sebi nije oprostio što je tako kukavički reagovao i što ništa nije rekao roditeljima..."

Šta biste vi uradili na njenom mjestu? Da li se vama nešto slično desilo? Pišite nam u komentarima...