„Tada mi je bilo prošlo 20 godina, a još sam bio kao devojka. Čim videh Ljubicu, ostaše mi oči na njoj. Ona i majka joj opaziše mene, iziđoše iz vode i spustiše skute (bejaše ih stid od mene da duboko gaze). Ja pregazih vodu i, na drugom bregu, sedoh obuvati se. Ošljario sam valjda čitav sahat, samo da duže gledam Ljubicu. E, jest bila lepa za čudo“, govorio je Miloš Obrenović o svojoj supruzi Ljubici Obrenović.

Ljubica je rođena u srcu Šumadije, u Srezojevici, 14. januara 1785. Poreklo joj je bilo od plemena Vukomanovića. Roditelji su joj bili Radoslav i Marija Vukomanović, a glavni posrednik njene udaje za Miloša bio je Nikola Milićević Lunjevica, srpski trgovac i jedan od glavnih pomagača srpskih ustanaka.

Njena porodica nije podržavala odluku da se uda za Obrenovića jer je ona bila djevojka iz ugledne kuće Vukomanovića, a Miloš na nižem materijalnom i obrazovnom nivou, čija se porodica bavila kaluženjem stoke.

Nakon udaje živjela je u Brusnici, u kući djevera Milana Obrenovića. Sa svekrvom i djecom se 1813. sklonila u manastir Nikolje, pa u selo Crnuće. Miloš je želio da nju i djecu odvede u Crnu Goru, čemu se ona protivila. Živjela je zatim u tadašnjoj prestonici Srbije, Kragujevcu, u Šarenom konaku.

Važila je za veoma vrijednu, ali i skromnu ženu pa je sama krpila svoju odjeću. Nije joj bilo strano ni da se miješa u politiku, a tokom napada na Miloša čak je bila na strani opozicije. Pomogla je Miletinu bunu, pa kasnije uticala na to da se seljaci vrate svojim kućama i da ih Miloš ne progoni. Rezultat bune bio je Ustav iz 1835. i slabljenje položaja kneza, kojeg je željela da vrati nakon što je napustio Srbiju, ali bezuspješno.

Prije udaje Ljubica je „bila najviđenija među djevojkama iz sve okoline“. U nju se zagledao i mladi beg Tokatlić pa je pomišljao da je otme, ipak nije smio to da uradi zbog straha od gnjeva svog strica, starog Selim-bega Tokatlića.

„Kada sam se oženio bilo mi je oko 24 godine“, pisao je Miloš Obrenović, a njemu i Ljubici kumovao je Karađorđe. Dobili su „djece osmoro, to jest, četvoro muških i tako ženskih“ (Petar, Petrija, Jelisaveta, Ana, Milan, Marija, Mihailo i Todor). Ljubica nije dočekala da oženi sinove, ali je bila na svadbama svojih ćerki Petrije i Jelisavete.

„Ukrao robinju Petriju pa mu postala ljubavnica“

Miloš Obrenović bio je nevjeran svojoj supruzi, a jednom prilikom je „iz Turskog ukrao lepu roblju Petriju“, doveo ju je kod Ljubice u Crnuću da joj služi.

Petrija je ostala u Crnući i nakon što se Ljubica preselila u Kragujevac. Miloš je rjeđe odlazio u to selo, ali je vezu sa ljubavnicom počeo prije selidbe svoje supruge.

Ljubica ih je jednom zatekla zajedno u krevetu, pa je riješila da napusti selo. Prije toga mu je stalno prigovarala zbog preljube. Početkom 1819. godine Petrija je Obrenoviću rodila ćerku, kojoj su dali ime Velika.

„Kome spremaš dve postelje, Petrija?“

Kneginja Ljubica dugo nije rađala, ali je početkom 1819. godine ostala u drugom stanju i to joj je dalo samopouzdanje da pokuša da prekine vezu svog muža i Petrije. Čula je da bi Miloš mogao da se oženi ljubavnicom, koja bi mogla da mu rodi nasljednika.

Kneginja Ljubica se pojavila u martu 1819. godine u Crnući, iznenadila je kneza i Petriju. Zatekla ju je tada kako namješta sobu, upitala ju je: „Kome spremaš dve postelje, Petrija?“

„Spremam jednu gospodaru, drugu meni.“

„A gdje ću ja spavati noćas?“

„Vala Bogu, prostrana je kuća!“

„Zar tako, Petrija?“

„Nisam ti ja kriva što ti Bog nije dao“, drsko odgovori mlada, ne obazirući se na Ljubicu.

„A kad meni nije Bog dao, ja ću dati tebi“, rekla je Ljubica, uzela kuburu svog muža i ubila Petriju. Od Miloševog bijesa spaslo ju je to što je bila trudna.

„Mnogo greha imam, njih će mi milostivi Bog sve oprostiti, ali što svojom rukom ubih onu ženu, bojim se neće mi nikad oprostiti! Kud me zanese moja ženska pamet? Kad bih ja ubijala sve njegove prijateljice, mogla bih pobiti toliko sveta! Grešna druga, šta učinih!“, jadala se Ljubica 1843. pred smrt, pa je žalila što je ubila Petriju.

Ljubica je svom mužu, osim nevjerstva, zamjerala njegov odnos prema njoj kao supruzi, odnos prema djeci, a nije podržavala ni njegov rad u politici. Kneginja Ljubica je morala i da dvori svog muža. Sve do 1833. godine nije sjela da jede zajedno sa svojim mužem.

„Tek tada ona je to mogla činiti uz njegovo dopuštenje, ali i tada bi prišla knezu Milošu, poljubila mu ruku, poslužila ga čašom vina, vezala mu salvet oko vrata i tek kada bi on očitao molitvu, oni bi počeli sa jelom“, objasnila je Nataša Popovska, istoričarka umjetnosti i viši kustos Muzeja grada Beograda, autorka monodrame „Na kafi sa kneginjom Ljubicom“ i dodala: „Ljubica nije imala srećan brak. U početku su živjeli veoma skromno, a kasnije, kada je osjetila sigurnost i materijalni boljitak, izbila su u javnost kneževa nevjerstva. Ubrzo potom, knez je udaljio suprugu od sebe, odredio joj da živi u mjestu gdje on ne boravi, te su se viđali samo za vrijeme velikih crkvenih i porodičnih praznika“.

Ljubica je, prema predanjima, planirala da ubije još jednu ljubavnicu Miloša Obrenovića. Knez je zbog ubistva Petrije podržao da Ljubica dobije smrtnu kaznu, a od izrečene kazne najviše ju je spasla trudnoća.

Narušeni supružnički odnosi doveli su do toga da se u rezidenciju kneza Miloša, Novi dvor, uselila kneginja sa djecom, bez muža koji je sebi podigao drugi konak u Topčideru.

Smatra se da Ljubica svom mužu nikada nije oprostila ubistvo njihovog kuma, vožda Karađorđa.

Umrla je u progonstvu 14. maja 1843. u Novom Sadu, odnosno tadašnjem Austrijskom carstvu, „od tuge i žalosti i nesreće koja je njenu porodicu snašla“. Sahranjena je u manastiru Krušedol na Fruškoj gori.

(Žena)