Djevojčica koju je rodila careva konkubina nikada u svom životu nije imala mira, a njeno ime godinama uopšte nije ni bilo upisano u zvanična dokumenta. Ona je preživjela tešku izdaju, nasilno zatočeništvo u potpuno stranoj zemlji i strašnu dijagnozu koja bi bez sumnje slomila svakog čovjeka. Međutim, ono najteže i najgorče tek je čekalo.

Njen dolazak na svijet 1912. godine nije izazvao nimalo radosti među podanicima. Njen otac bio je car Kodžon, a majka obična konkubina, što je za tadašnji korejski dvor značilo godine i godine zanemarivanja. Čitavih pet godina djevojčica je postojala samo kao blijeda sjenka jer njeno ime nije ni postojalo u zvaničnim spiskovima carske porodice.

Vršnjaci su joj se stalno smijali, a odrasli je uopšte nisu shvatali ozbiljno samo zbog njenog porijekla. Narod je obožavao pokojnu kraljicu Min, pa su nasljednicu od konkubine zvali isključivo polukrvkom. Tok He je rasla povučeno i tiho s obzirom na to da na dvoru nije imala s kim da se igra.

Tek 1917. godine njen otac je uspio da izdejstvuje da se njeno ime unese u registar, ali to nimalo nije promijenilo loš odnos koji je plemstvo imalo prema njoj. Kako njegovoj ćerki ne bi bilo toliko usamljeno, vladar je na dvoru otvorio vrtić za djevojčice iz aristokratskih porodica. Tu je ona konačno pronašla prijatelje i njeno duševno stanje se malo popravilo, ali mir nije dugo trajao. Kada je napunila sedam godina, njeno bezbrižno djetinjstvo je grubo prekinuto.

Politička situacija u zemlji dovedena je do tačke ključanja, a Koreja se našla na ivici da je potpuno proguta Japan. Otac je u strahu za njen život pokušao da joj brzo pronađe mladoženju, nadajući se da će je taj brak zaštititi od stranaca. Nažalost, japanske vlasti su namjerno uništile ovu vjeridbu želeći svima da pokažu ko je sada pravi i jedini gospodar u regionu.

Prisilna selidba i zastrašujuća dijagnoza

Ubrzo se car Kodžon ozbiljno razbolio i preminuo u januaru 1919. godine u zidinama svog dvora. Iako je zvanično objavljeno da je uzrok smrti bolest, među narodom su kružile glasine da su ga zapravo otrovali. Za malu princezu ovo je bio prvi stravičan udarac jer je zauvijek izgubila jedinu osobu koja ju je iskreno štitila.

Dok je njena domovina tonula u haos, japanski uticaj je postajao sve jači. Građane su na silu tjerali da mijenjaju imena i da se odriču svoje vjere i kulture, dok su muškarce slali u japansku vojsku, a žene pretvarali u noćne dame za vojnike. Najgori strah pokojnog oca ubrzo se ostvario jer su njegovu ćerku poslali na učenje u Japan. Zabranili su joj čak i da posjećuje rođenu majku i da se uopšte vraća u svoju domovinu, što je trajno slomilo njenu psihu. Postajala je sve više odsutna, ni sa kim nije razgovarala i satima je sjedila potpuno sama.

Kada joj je majka umrla pet godina kasnije, dozvolili su joj da dođe na sahranu, ali su joj na samoj ceremoniji rekli da njena odjeća nije u skladu sa tradicijom i nisu joj dali ni da se ljudski oprosti od nje.

U proljeće 1930. godine, ljekari su kod mlade djevojke otkrili mjesečarenje i ranu demenciju, što je dijagnoza koja bi se danas zvala šizofrenija. Već sljedeće godine, vlasti su odlučile da je vrijeme za udaju i odabrali su joj japanskog aristokratu po imenu Takejuki So. Zbog njenog veoma lošeg zdravstvenog stanja vjenčanje je odlagano, ali je na kraju ipak održano i par je kasnije dobio ćerku po imenu Masae.

Sa strane je možda djelovalo da su se stvari popravile, ali ovo je bio čist politički savez i o ljubavi nije bilo ni riječi. Muž se prema njoj ponašao prilično korektno, obezbjeđivao ju je i trudio se da brine o njoj, ali je striktno zahtijevao da nosi kimono, priča japanski i zaboravi svoje korijene.

Ona je veoma uporno i prkosno ponavljala da je Korejka i da nema namjeru da postane Japanka. Svojoj mezimici dala je i drugo, korejsko ime Čing Haj, ali joj se zdravlje ponovo pogoršalo nakon dvije godine. Prestala je da brine o sebi, lutala je noću i jednostavno nije bila u stanju da vaspitava svoje dijete.

Godine u zatočeništvu i gubitak ćerke

Princezu su smjestili u psihijatrijsku bolnicu gdje je provela punih petnaest godina, a za sve to vrijeme su joj strogo branili da viđa svoje dijete. Njen suprug je uradio apsolutno sve da djevojčica odraste kao prava Japanka, zvali su je samo Masae i nikada joj nisu govorili istinu o njenoj majci.

Sluškinja koja je na sve načine pokušavala da pomogne nesrećnoj ženi bila je brutalno izbačena iz dvora, ali nije odustajala i godinama se borila za njeno oslobođenje.

Kada su je konačno pustili, pokušala je da uspostavi kontakt sa svojim djetetom. Međutim, njena ćerka je već sebe smatrala Japankom i nije željela ništa da čuje o korejskoj kulturi, pa su majčini pokušaji da joj sve objasni samo nanijeli ogromnu štetu tinejdžerki koja se našla rastrzana između dva svijeta.

Brak se zvanično i konačno raspao 1953. godine, nakon čega je bivši muž brzo pronašao novu ženu, a ona je ostala potpuno sama u stranoj državi. Samo tri godine nakon razvoda dogodila se strašna tragedija kada je njena jedina ćerka oduzela sebi život, jer nije mogla da se izbori sa teškom krizom identiteta i raspadom porodice.

Za izmučenu majku ovo je bio posljednji udarac od kojeg se njen um zauvek ugasio. Prestala je da prepoznaje ljude oko sebe, odbijala je hranu i potpuno je izgubila svaki kontakt sa stvarnošću.

Tek 1962. godine, jedan južnokorejski novinar apelovao je na vlasti da vrate posljednju princezu kući. Bolesnu i preumornu ženu dovezli su u njenu domovinu, a iako više ni na šta nije reagovala i nije prepoznavala okolinu, onog trenutka kada je avion dotakao njenu rodnu zemlju ona je neočekivano i gorko zaplakala. Njena jedina želja koja je živjela u njenoj duši konačno se ispunila i ona se vratila tamo gdje pripada, čak i onda kada je čitav ostali svijet za nju prestao da postoji.

(Žena)