U svijetu tajnih agenata i nemilosrdne špijunaže bila je poznata isključivo pod kodnim imenom Džipsi. Bila je to sićušna i nevjerovatno mršava žena sa američkim pasošem u džepu i apsolutno čistom i besprijekornom biografijom, što ju je činilo savršenom za posao o kojem se nikada ne govori naglas. Kiti Haris je tokom svojih godina službe uštedjela sovjetskoj ekonomiji ono što bi se u današnjim vrijednostima mjerilo u milijardama, ali je na kraju umrla u potpunoj samoći u stranom gradu i stranoj zemlji kojoj je posvetila čitav svoj život.

Tačna godina njenog rođenja i danas izaziva velike rasprave među istoričarima, pa se tako najčešće pominju 1897. ili 1898. Samo mjesto rođenja takođe ostaje pod velikim znakom pitanja, jer dok jedni izvori ukazuju na Poljsku, drugi su uvjereni da je to bila Engleska. Ipak, jedno je potpuno nesporno, a to je da je na svijet došla u višečlanoj jevrejskoj porodici gdje je otac popravljao cipele, a novca je jedva bilo za hranu. Zajedno sa roditeljima, sedmoro braće i sestara ubrzo se preselila u Kanadu u potrazi za boljim životom.

Već sa trinaest godina Kiti je stajala za mašinom u fabrici duvana. Njen karakter bio je nevjerovatno nemiran i prosto nije umjela da ćuti kada god bi vidjela neku nepravdu oko sebe. Upravo taj oštar temperament ju je i doveo do radničkog pokreta, a odatle do revolucionarnih ideja i sudbonosnog poznanstva sa Erlom Brauderom, uvjerenim komunistom i funkcionerom Kominterne.

Oni su se vjenčali i po partijskom zadatku zajedno otišli u Kinu. Njihov put vodio je preko Moskve koja je na mlade supružnike ostavila potpuno zapanjujući utisak. Kina ih je, sa druge strane, dočekala na potpuno drugačiji način, pokazujući im nevjerovatno siromaštvo i stravičnu surovost prema lokalnom stanovništvu, zbog čega se njihov brak ubrzo raspao i oni su se u Ameriku vratili potpuno odvojeno.

Nakon razvoda, Kiti se uz pomoć sestre svog bivšeg muža zaposlila u sovjetskom trgovinskom predstavništvu u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu ju je odmah primijetio iskusni oficir obavještajne službe Abram Ajnhorn, poznatiji pod pseudonimom Taras. On je u stotinki sekunde procijenio njen nevjerovatan potencijal, jer je pred sobom imao mladu, izuzetno privlačnu i razvedenu Amerikanku.

Takva žena mogla je potpuno neometano da putuje Evropom pod maskom obične turistkinje ili studentkinje, a da nijedan jedini graničar ne posumnja apsolutno ništa.

Ona je pristala bez ikakvog oklijevanja, a njeno prvo mjesto za službeno putovanje bila je Njemačka, odakle je iznosila filmove sa snimljenim i strogo povjerljivim materijalima. U slučaju opasnosti imala je jasan zadatak da ih osvijetli i uništi, a jednom je jedva pobjegla od pratnje tako što je uletjela u prvu prodavnicu i zamolila vlasnicu da je pusti na zadnja vrata jer je neko juri, čime je uspješno sačuvala dragocjene snimke.

Zanimljivo je da je tokom svoje obuke u Moskvi 1935. godine najlošije savladala upravo fotografisanje i nikada nije dostigla profesionalni nivo, ali je zato sve to nadoknađivala fenomenalnom intuicijom i nevjerovatnom sposobnošću da čita ljude i razumije čak i ono što nikada nije izgovoreno naglas.

Sudbonosni susret

Do 1938. godine Kiti Haris je postala izuzetno iskusan špijun sa savršenim pokrićem i poslata je u Veliku Britaniju, državu koja je tada bila znatno interesantnija meta od same Njemačke. Na svom prvom tajnom sastanku u Parizu 1937. godine ugledala je njega.

Bio je to visok, plavokos muškarac sa onim razoružavajućim osmijehom koji se sreće samo kod ljudi koji su potpuno navikli da se svima dopadaju. Njegovo ime bilo je Donald Maklejn, najmlađi i najperspektivniji diplomata britanskog ministarstva spoljnih poslova, ali istovremeno i sovjetski agent pod kodnim imenom Lirik koji će postati dio čuvene Kembričke petorke. On je bio znatno mlađi od nje i dolazio je iz sasvim drugog svijeta, bio je ugledni aristokrata kome su obrazovanje i elitna kultura bili poput vazduha.

Oni su iznajmili stan u samom centru Londona, a on je tri puta nedjeljno donosio svoju aktovku prepunu najstrožih državnih tajni koje su zajedno noću fotografisali u kupatilu pretvorenom u laboratoriju.

Između njih se rodila nevjerovatno strastvena romansa koja je stigla i do same Moskve, zbog čega je izbio veliki skandal.

Kiti mu je čak potpuno nepromišljeno otkrila i njegov sopstveni kodni pseudonim kojim je on počeo da potpisuje izvještaje, ali je bio toliko dragocjen izvor informacija da mu je centar oprostio sve greške i ozbiljno kršenje protokola.

Međutim, kada je Donald prebačen u Francusku, ona ga je vjerno pratila, ali je u Parizu odmah osjetila da se nešto drastično promijenilo. Njen nepogrešivi unutrašnji osjećaj bio je potpuno tačan jer je on pronašao drugu ženu i ubrzo se oženio njome. Za nju je to bio strašan udarac od kojeg se nikada u svom životu nije istinski oporavila, iako to apsolutno nikada nije pokazala na svom poslu.

Njena sljedeća misija bila je u Americi gdje je radila na strogo povjerljivoj nuklearnoj temi u nevjerovatnoj tajnosti, a zatim je prebačena u Meksiko. Tamo je njen kontakt bio istaknuti političar Visente Lombardo Toledano, koji je već bio oženjen, ali je između njih ponovo buknula još jedna beznadežna ljubav.

Ta saradnja bila je jako loša jer je on njoj davao veoma malo informacija, dok je sa druge strane uporno ispitivao brojne detalje od nje, što je ozbiljno naljutilo i zabrinulo njene šefove.

Fatalna greška i tragičan kraj

Kada se 1946. godine vratila u Sovjetski Savez, Kiti je bila i fizički i psihički potpuno iscrpljena i uništena. Najveći i najjeziviji udarac došao je odatle odakle se apsolutno niko nije nadao.

Njeno prezime Haris moglo je da se zapiše na dva različita načina u ruskom jeziku, pa je tako u arhivu njen dosije ležao zaveden pod jednim slovom, dok su je nadležni tražili pod potpuno drugim. Zbog te bizarne greške dokumenti koji bi potvrdili njeno sovjetsko državljanstvo nikako nisu mogli biti pronađeni, pa je ona automatski proglašena za strankinju sa neutvrđenim statusom i samim tim potencijalno vrlo opasan element.

Žena koja je tečno govorila čak pet svjetskih jezika i decenijama radila u samom centru svjetske politike odjednom je završila u maloj komunalnoj sobi u Rigi, primorana da uči ruski jezik sa komšijama u zajedničkoj kuhinji.

Njena agonija kulminirala je hapšenjem 1951. godine, kada su nadležni bezuspješno pokušavali da iz nje izvuku priznanje za antirusko djelovanje.

Nakon godinu dana torture pustili su je na slobodu i prebacili u Gorki, strogo zatvoreni grad u koji nijedan stranac nije smio da kroči. Kada je konačno razriješena velika arhivska zbrka, a njen pravi identitet potvrđen, dobila je stan, pristojnu penziju i neophodno liječenje.

Nažalost, teška psihološka bolest koja je uzela maha još u Meksiku usljed decenijskog dvostrukog života i stalne napetosti sada je neumoljivo napredovala. U svojim dnevnicima pisala je o stravičnoj samoći, molila za dozvolu da se vrati u Kanadu, ali joj je to strogo odbijeno jer čovjek koji zna imena preko četrdeset svjetskih agenata nikada ne smije da napusti zemlju.

Ova legendarna i napaćena žena umrla je 1966. godine, a u njenim mrtvim rukama pronađen je samo jedan tanak lančić sa priveskom. Bio je to davni poklon od Donalda Maklejna, koji je tada sa svojom porodicom bezbrižno živio baš u Moskvi, iako je do dana današnjeg zauvijek ostala tajna da li su se njih dvoje ikada više sreli.

(Žena)