Godine 1989. dobrovoljno je pristala da učestvuje u revolucionarnom naučnom eksperimentu i provede mjesece u potpunoj izolaciji, duboko pod zemljom.

Cilj istraživača bio je da saznaju šta se dešava sa ljudskim tijelom i umom kada čovjek ostane bez svih spoljnih pokazatelja vremena – sunca, mjeseca i sata. Stefanija je pristala da učestvuje u eksperimentu i spustila se u pećinu „Izgubljenih trikova“ u Novom Meksiku, na dubinu od 30 metara, spremna da se suoči sa potpunom samoćom.

Život pod zemljom bez predstave o vremenu

Uslovi u njenom podzemnom domu bili su strogo kontrolisani. Na raspolaganju je imala mali montažni kontejner sa krevetom, stolom, stolicom i knjigama, kao i računar preko kojeg je mogla da komunicira sa naučnicima. Međutim, sve opcije za prikaz vremena i datuma na računaru bile su blokirane.

Jedino svjetlo koje je imala bilo je vještačko, a Stefanija je sama odlučivala kada će ga upaliti. Naučnici su preko monitora pratili njene pokrete i vitalne funkcije, ali su morali da poštuju strogo pravilo: do nje nisu smjeli da dopru ni ljudski glas ni bilo kakav nagovještaj spoljnog svijeta.

Šokantan obrt: Dan joj je trajao čak 45 sati!

Ono što je uslijedilo zapanjilo je svjetsku naučnu javnost. Bez sunčeve svjetlosti, koja usklađuje naš dnevni ritam, Stefanijin unutrašnji biološki sat potpuno se poremetio. Njen organizam prestao je da prati uobičajeni 24-časovni ciklus i uspostavio sopstveni, znatno duži ritam.

Ubrzo je počela da ostaje budna između 25 i 30 sati bez prekida, vjerujući da je prošlo tek jedno obično poslijepodne. Potom bi utonula u dubok san koji je trajao i do 15 sati. Njen „dan“ produžio se na nevjerovatnih 40 do 45 sati.

Zbog ovog poremećaja Stefanija je jela znatno rjeđe, izgubila više od sedam kilograma i potpuno prestala da dobija menstruaciju.

Izgubila osjećaj za vrijeme: „Mislila sam da je tek mart“

Kada je eksperiment završen, nakon 130 dana provedenih pod zemljom, naučnici su se spustili u pećinu da je izvedu na površinu. Bio je 22. maj.

Međutim, kada su je pitali koji je datum prema njenoj procjeni, Stefanija je samouvjereno odgovorila da je sredina marta. Bila je uvjerena da je u pećini provela jedva dva mjeseca, pa su istraživači morali da joj pokažu kalendar kako bi je uvjerili da je zapravo prošlo više od četiri mjeseca.

Depresija, tišina i povratak u realnost

Iako je Stefanija tokom izolacije pokazala nevjerovatnu mentalnu snagu, boravak u tišini ostavio je traga. Priznala je da je u pojedinim trenucima zapadala u duboku melanholiju i depresiju, a utjehu je pronalazila u čitanju, sviranju gitare i slaganju slagalica. U nedostatku spoljnih nadražaja, mozak je pokušavao da je „prevari“, pa joj se prostor u pećini često činio mnogo manjim nego što je zaista bio.

Kada je konačno izašla na sunčevu svjetlost, Stefanija je morala da prođe kroz dug proces prilagođavanja. Izjavila je da su joj najveći šok bili povratak među ljude i buka savremenog svijeta, nakon mjeseci provedenih u sablasnoj tišini podzemlja.

Iza ovog eksperimenta stajao je italijanski sociolog Mauricio Montalbini, u saradnji sa američkom svemirskom agencijom NASA. Eksperiment je trebalo da pomogne istraživačima da razumiju kako bi se astronauti ponašali tokom dugotrajnih svemirskih misija u uslovima mraka i izolacije.

(Žena)