Policija je ubrzo uhapsila osumnjičenog koji je priznao napad, pa se činilo da je misterija riješena. Međutim, kada je početkom avgusta pronađeno tijelo još jedne djevojčice, postalo je jasno da nešto ne štima. Ako je čovjek koji je priznao zločine već bio iza rešetaka, ko je onda nastavio da napada djecu? I kakvu je mračnu tajnu krila porodica koja se našla u središtu istrage?

Napadnuto dijete je bilo spašeno

Ova priča je počela 2. juna 1997. godine u Ufi. U to vrijeme, širom Rusije djelovale su mnoge serijske ubice. Tridesetsedmogodišnja pedijatrica Albina Katalevič pripremala je večeru, dok je njen šestogodišnji sin Vadim izašao u šetnju. Ubrzo joj je dotrčala komšinica iz iste zgrade.

„Prošlo je bukvalno pet-deset minuta. Komšinica dotrčava i kaže: ’Albina, pomozi, nekom dječaku je potrebna pomoć!‘ Nije prepoznala mog sina. Kada sam dotrčala do podstana na petom spratu, tamo je ležao dječak – moj sin – pored otvora za smeće, potpuno plav u licu. Iz očiju mu je curila krv. Poslala sam nekoga po supruga. On je pozvao hitnu pomoć“, prisjećala se kasnije Albina.

Katalevičeva je bila užasno uplašena i mislila je samo na jedno: da joj sin preživi. Ekipa hitne pomoći je stigla, reanimirala dječaka i hitno ga prevezla u gradsku dječju bolnicu. Ljekari su otkrili podliv na Vadimovom vratu, kao i trag karakterističan za davljenje.

Iz očiju mu je obilno tekla krv; ljekari su kasnije utvrdili da su očne jabučice bile više puta probodene medicinskom iglom. Neki zločinci, poput Andreja Čikatila, vadili su oči svojim žrtvama, plašeći se da će se njihov lik otisnuti na mrežnjačama žrtava.

Albina je počela da ispituje sina o tome šta se dogodilo. Vadim nije mogao da odgovori na sva pitanja; rekao je samo da ga je iznenada zgrabio neki nepoznat čovjek i da se nakon toga ničega ne sjeća. Ipak, uspio je da opiše napadača: plava kosa, zelena sportska jakna.

Forenzičari su pretražili ulaz u zgradu tražeći bilo kakve tragove, ali bezuspješno. Međutim, razgovor sa stanarima dao je rezultate. Svjedokinje su bile dvije tinejdžerke, sestre Ira i Lena Zarifova. Ispričale su da su vidjele Vadima u društvu nepoznatog muškarca koji ih je čudno posmatrao. Na osnovu opisa koji su dale sestre, policija je sačinila prvi foto-robot.

Istražitelji su uložili velike napore da pronađu počinioca. Viktor Anisimov, koji je vodio istragu o ovom slučaju, prisjećao se kako su policajci svakog jutra s teškom mukom dolazili na posao, strahujući da će saznati za još jedan napad na dijete. Nedelju i po dana kasnije, upravo to se i dogodilo.

Drugi slučaj u kratkom roku

Dana 13. juna, desetogodišnja Albina Vjazova napadnuta je u ulazu svoje stambene zgrade. Napadač joj je, između ostalog, više puta proboo oči medicinskom iglom. Bilo je oko 14 časova kada je djevojčica krenula u posjetu prijateljici. Njen otac, Mihail Vjazov, tog dana je bio kod kuće.

Ispričao je: „Jedan muškarac je ušao za njom, zajedno su ušli u lift i popeli se na sedmi sprat, a on ju je s leđa zgrabio za vrat, počeo da je guši, udario njenom glavom o zid i nastavio da je davi. Tada je naišla jedna žena i vidjela ga kako bježi.”

Do traga koji vodi ka zločincu dovelo je jedno slučajno otkriće. Jedan od policajaca, koji nije bio u gradu kada je istraga počela, prepoznao je muškarca sa fotorobota. Setio se da je, nekoliko godina ranije, sličan čovjek stanovao u jednom studentskom domu u blizini zgrade u kojoj je napadnut Vadim.

Policajac je prvo pokazao fotorobot jednom poznaniku koji je dobro poznavao osumnjičenog. Čim ga je pogledao, poznanik je odmah izgovorio ime: Mihail Kožeparov. Takođe se setio da je 2. juna, na dan napada na Vadima, vidio Kožeparova kako prolazi kroz dvorište. Međutim, Mihail u to vrijeme više nije živio u tom studentskom domu, već u gradu Aši! A do Ufe je imao više od sto kilometara puta. Policajci su krenuli da privedu Kožeparova.

Na vratima ih je dočekala starija žena — Pelageja Kožeparova, Mihailova majka. On je odmah odveden u Ufu. Pelageja je imala tri sina: najmlađeg Viktora, srednjeg Vladimira, dok je Mihail — onaj po koga su došli — bio najstariji.

Rođen je 1959. godine u Kostanajskoj oblasti u Kazahstanu, imao je završene više škole za nastavnički poziv, nije bio krivično osuđivan, bio je razveden i u vrijeme tih događaja nezaposlen — bar zvanično. Mještani su govorili da se bavio nekim poslom.

Srednji brat, Vladimir, rođen 1963. godine, imao je srednju školu i radio je u Aši kao sekač drveća. Ni on nije bio krivično osuđivan, a bio je i razveden.

Brat je osmislio alibi za zločinca

Najmlađi, Viktor, rođen 1967. godine, radio je u Metalurškom kombinatu u Aši. Tvrdio je da se dobro sjeća 13. juna — dana kada je napadnuta Albina Vjazova. Naveo je da je prethodnog dana bio Dan nezavisnosti Rusije, pa su radnici fabrike mogli da uzmu slobodan dan.

Na taj način, Viktor je pokušao da obezbijedi alibi za svog brata. Tvrdio je da ga je tog dana vidio u Aši, što bi značilo da njegov brat nije mogao da ode u Ufu: „Fabrika nije radila 13. juna, nakon Dana nezavisnosti Rusije. Zato sam odveo kćerku u vrtić i došao ovdje da obiđem majku. Mihail i Volođa su bili tu.

Volođa se spremao da ode po ogrevno drvo i čekao je vozilo. Trebalo je da stigne automobil. Stigao je u Samsonovo oko osam sati. Volođa je otišao, dogovorio se, vratio se i rekao da sada idemo po drva. Otišli ​​su po ogrev, a mi smo ostali ovdje.”

Zatim smo razgovarali sa Mihailom; imao je mamurluk, bio je u teškom stanju. „Nije mogao nigdje da ode, a kamoli da napusti mjesto.” A Mihailov stari prijatelj, Ruslan Bikulov, potvrdio je da je zajedno s njim lično istovario ogrevno drvo.

Međutim, istraga je raspolagala i drugim dokazima. Novinari su tvrdili da se otisci prstiju pronađeni na mjestu napada na Albinu poklapaju s Mihailovim. Ispod djevojčicinih noktiju pronađena su tekstilna vlakna, vjerovatno sa Mihailovih sivih pantalona, a na njenom donjem vešu otkriveni su tragovi sperme koji pripadaju osobi iste krvne grupe kao što je Mihailova. Vještaci nisu donijeli konačan zaključak da je Kožeparov kriv, ali to nisu ni isključili.

Tokom saslušanja i psihološko-psihijatrijskog vještačenja, on je poricao bilo kakvu umiješanost u zločine. Naprotiv, izjavio je da voli djecu – zbog čega je i izabrao poziv nastavnika. Psihijatri su zaključili da je Mihail zatvoren i prosječan čovjek, sklon povlačenju u sebe, ali su utvrdili da je uračunljiv.

Priznao je napade kada se desilo ubistvo

Ubrzo nakon toga, Kožeparov je priznao napad na Vadima Kataleviča. Ispričao je da je 2. juna prigradskim vozom otputovao u Ufu, i to s konkretnim ciljem – da „zadovolji seksualnu želju”. Izašao je na željezničkoj stanici, ušao u autobus i odvezao se do Komsomolske ulice.

Tamo je lutao po dvorištima zgrada, zatim ušao u jedan ulaz i ugledao dječaka kako stoji blizu lifta. Dječak je ušao u lift, a za njim i Kožeparov. Na petom spratu, uhvatio je Vadima i odvukao ga na međuprostor između spratova. Tamo ga je davio, ubo ga iglom u oči i pokušao da ga poljubi, ali nije imao vremena – jedan od stanara ga je preplašio i otjerao.

U slučaju Albine, Mihail je postupio na isti način: više puta ju je ubo u oči i pokušao da je udavi, ali je, baš kao i u prethodnom slučaju, jedan od stanara u pravom trenutku izašao iz stana i spasao djevojčicu.

Nakon priznanja Kožeparova, činilo se da je počinilac pronađen. Stanovnici Ufe, kao i policija, mogli su da odahnu. Preostalo je još samo da se okonča istraga i... ...slučaj pred sud. Međutim, 5. avgusta stigle su užasne vijesti. Oko 18 časova, u zgradi broj 25 u istoj ulici Aurora, gdje je u junu napadnuta Albina Vjazova, pronađeno je tijelo u blizini otvora za smeće, između osmog i devetog sprata.

Ubijena je bila trinaestogodišnja Katja Diduh, čiji su baba i djed živjeli u istoj zgradi, na devetom spratu. Na njenim kapcima bili su vidljivi tragovi višestrukih uboda iglom. Jedan od stanara pronašao je Katjino tijelo pored otvora za smeće i pozvao policiju i hitnu pomoć. Ekipa hitne pomoći, koja je stigla dvadeset minuta kasnije, bila je nemoćna – Katja je bila mrtva već oko dva sata.

Dakle, počinilac je i dalje bio na slobodi. Ali ko je onda bio Mihail Kožeparov, koji je priznao slične napade i nalazio se u pritvoru? Policija je počela da sumnja da su uhapsili pogrešnog čovjeka. Forenzičko vještačenje je pokazalo da je počinilac silovao i zadavio Katju, a zatim joj naneo brojne ubode u predjelu očiju i kapaka.

Koristio je medicinsku iglu, sličnu onoj koja je upotrijebljena u prethodnim zločinima. Tu se, međutim, sličnosti završavaju. Vadim i Albina su imali po sedam ili osam uboda u očima, dok ih je kod Katje bilo više od pedeset. Štaviše, počinilac joj je iglu zabodao u zatvorene kapke, dok su u prethodnim slučajevima oči djece bile probadane dok su bila otvorena, pri čemu je meta bila zenica.

Prozreli su kroz pokušaj da se skrene pažnja

Policija je primijetila neobične razlike i pretpostavila da je napadač pokušao da imitira zločin Kožeparova. Moguće je da je znao da je Kožeparov koristio medicinsku iglu i da je imao uvid u spise predmeta, ali je previdio broj uboda i njihovu prirodu. Među ljudima koji su bili upoznati sa detaljima zločina bio je i Mihailov brat, Vladimir.

On je djelimično pregledao spise predmeta i opširno razgovarao sa policijom. Vladimir je posljednji put bio u policijskoj stanici 5. avgusta – na dan kada je Katja napadnuta. Tokom tog razgovora, tvrdio je da je njegov brat Mihail nevin i da je samo lažno priznao krivicu.

Policija je posumnjala da Vladimir želi da spase svog brata od zatvora i skrene sumnju sa njega, te je stoga pokušao da imitira njegov zločin. Kako bi provjerili ovu teoriju, policajci su se vratili u Ašu. Kao i u junu, Pelageja Kožeparova je prva stupila u kontakt sa policijom – njen sin Vladimir je u tom trenutku spavao. Probudili su ga, dali mu vremena da spakuje stvari, a zatim ga odveli u Ufu.

Vladimir je tvrdio da ima alibi za 5. avgust. Izjavio je da je tog dana stigao u Ufu radi još jednog saslušanja u vezi sa slučajem svog brata. Ruslan Bikulov je takođe pozvan u stanicu zajedno s njim.

Vladimir je rekao da su on i njegov komšija stigli u Ufu u podne i odmah otišli ​​u tužilaštvo. Saslušanja su završena oko dva sata kasnije, nakon čega su dvojica prijatelja otišla u park i počela da piju votku. Kada su završili sa pićem, uputili su se pravo na željezničku stanicu i ukrcali u prigradski voz za svoj rodni grad. To je bilo sve.

Međutim, nakon ispitivanja Bikulova, policija je dobila nešto drugačiju verziju događaja. Prema njegovim riječima, on i Vladimir su tog dana zaista sedjeli u parku. Ali, poslije samo deset minuta, Kožeparov je ustao i predložio: „Odoh ja po nešto za grickanje, a ti me sačekaj ovdje.”

Agresivna osoba sa niskom inteligencijom

U blizini se nalazila prodavnica, pa se očekivalo da će se Kožeparov brzo vratiti. Bikulov je pristao i čekao. Vladimir se pojavio tek sat vremena kasnije, donijevši kobasicu i hljeb. Ali to nije bilo jedino što je iznenadilo Bikulova: „Primijetio sam da mu se ruke tresu, pa sam ga pitao: ’Šta ti je?’

Objasnio je da je naletio na staru poznanicu i udario je pesnicom u lice, zbog nekog njenog greha. Takođe sam primetio ogrebotinu na njegovom obrazu – ne sjećam se tačno da li na lijevoj ili desnoj strani. Pitao sam: ’Šta je ovo?’ Odgovorio je: ’Pa, udario sam je, a ona me je zauzvrat ogrebala.’”

Tokom saslušanja, Bikulov je od istražitelja saznao za šta su tačno osumnjičena braća Kožeparov. Viktor Anisimov se prisjetio svoje reakcije: „Uhvatio se za srce i rekao: ’Ljudi, nisam znao. Objasnili su mi da ide u zatvor zbog huliganstva. Nismo mi istovavari nikakva drva. To je bilo tada, tog i tog datuma, jednog sasvim drugog dana. Oprostite mi, nisam htio ovo da uradim. Nisam znao da su djeca povrijeđena.‘“

Tokom forenzičkog eksperimenta, Vladimir je opisao kako je napao Katju i otkrio gdje se nalazi sakrivena igla — ispod poda u kući njegove majke. Takođe je priznao da je počinio zločin kako bi skrenuo sumnju sa svog brata.

Tužilac Galijev, koji je vodio slučaj, izjavio je da je Vladimir bio veoma agresivna i nestabilna osoba. Često je pio, tukao suprugu i zlostavljao sina. Psihijatri su na kraju utvrdili da Vladimir ima nizak nivo inteligencije i ograničena interesovanja, mada je bio društven i, iznenađujuće, nije pokazivao očigledne probleme sa mentalnim zdravljem.

Kao i za njegovog brata, utvrđeno je da je uračunljiv. Braća Kožeparov su se potom našla pred sudom.

Još pre početka suđenja, i Vladimir i Mihail su povukli svoje ranije iskaze, tvrdeći da su priznanja iznuđena. Međutim, sud je raspolagao obiljem dokaza. Mihail i Vladimir osuđeni su na 25 godina zatvora u kaznenoj koloniji strogog režima. Braća Kožeparov su pokušala da ulože žalbu na presudu, ali je samo Mihail u tome uspio.

Kazna za starijeg brata smanjena je na šesnaest godina i deset meseci. Tokom godina provedenih u zatvoru, obojica su nastavila da tvrde da su nevini.

Mihail Kožeparov služio je kaznu u Kaznenoj koloniji br. 18 u Magnitogorsku. U koloniji je vježbao – radio je na razboju, radio sklekove i trčao. Prema riječima bivšeg zatvorenika Andreja, koji je bio u zatvoru zajedno sa Mihailom, on je djelovao smireno i dobro prilagođeno, nimalo nalik na „način na koji su ga tamo predstavljali“. Ipak, ostali zatvorenici su uglavnom imali negativan stav prema Mihailu.

Nasilnu porodicu je strefila kazna

Mihail je pušten na slobodu u proleće 2014. godine i vratio se u Ašu. Nastanio se u istoj kući u Lesnoj ulici iz koje je svojevremeno bio odveden na ispitivanje. Međutim, 2017. godine preminuo je nakon dugotrajnog opijanja. Godinu dana ranije, umro je i najmlađi od braće Kožeparov, Viktor.

Vladimir Kožeparov je pušten na slobodu 2022. godine, a dočekalo ga je odsustvo braće i majke. Kuća u Lesnoj ulici bila je u međuvremenu veoma oronula, pa je on u početku živio kod sestre. Nastavio je da govori ljudima o pritiscima kojima su ga izlagali istražitelji. U razgovoru sa jednim novinarom, ubrzo nakon izlaska na slobodu, rekao je:

„Pa, priznao je pod mučenjem jer su mu pokazali njegovog malog sina na biciklu, kako se vozi blizu kuće, i rekli mu da će se isto to dogoditi i njemu.”

Nakon izlaska na slobodu, Kožeparovu je određena mera nadzora u trajanju od osam godina. Po povratku u Ašu, svake nedelje se javljao policiji, izbjegavao je škole i nije konzumirao alkohol. Tri mjeseca nakon izlaska na slobodu, Vladimir je izjavio novinaru da je tek počeo da se smiruje, da radi u preduzeću koje se bavi uređenjem grada i pejzažnom arhitekturom, kao i da nikome ne veruje.

Što se tiče Mihailovih žrtava, ljekari su uspjeli da povrate vid Vadimu Kataleviču još tokom istrage i suđenja. Sudeći prema društvenim mrežama, on danas vodi normalan život u Ufi.

Albina je, međutim, morala da se podvrgne nekoliko operacija. Bolničko liječenje trajalo je oko dva meseca, ali poboljšanja nije bilo. Drugi lekar, čuveni oftalmolog Ernst Muldašev, pomogao je Albini da povrati vid. Koristio je takozvani „aloplant” – svoj sopstveni izum, odnosno donorski biomaterijal dobijen od tkiva sa peta preminulih osoba.

U početku je Albina učila kod kuće: nastavnici su dolazili kod nje, a majka joj je čitala udžbenike naglas. Djevojčica je pamtila gradivo i recitovala ga. Kasnije je krenula u školu za slijepe i slabovide, gdje se sprijateljila sa vršnjacima. Nakon završetka školovanja, Albina je upisala medicinsku školu, obučila se za masera ​​i rekla da je još od školskih dana voljela anatomiju.

Nakon svega što se dogodilo, porodice Vadima i Albine preselile su se na druge adrese. Samo je djed Katje Diduh ostao u istom stanu. Na zid, blizu mesta gdje je njegova unuka ubijena, okačio je vještačko cvijeće sa borovim grančicama. Na to spomen-mjesto donosilo se i sveže cvijeće.