Bolnica „Dr Dragiša Mišović“ saopštila je da je 30. novembra 1977. godine oko 17.30 časova umro pjesnik i pripovjedač, romansijer i dramski pisac Miloš Crnjanski, u osamdeset četvrtoj godini. Ni poslije obdukcije konzilijum ljekara nije uspio da objasni uzrok smrti. Konstatovali su da je smrt psihosomatske prirode. Jedan od najvećih srpskih pjesnika 20. vijeka sahranjen je 2. decembra 1977. godine u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, u sumrak snježnog dana, uz recitovanje „Lamenta nad Beogradom“:
„A kad umrem srce moje ućuti, da spi, uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti…“
Smrt Andrića ga je veoma uznemirila
Kada je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu umro Ivo Andrić, Miloša Crnjanskog ta vijest veoma je potresla – bio je izuzetno uznemiren. Pokušavao je da mir pronađe u pisanju.
Nije se osjećao dobro. Mučili su ga malaksalost, razdražljivost, pa i znaci depresije.
Iz kuće, iz svog doma u Ulici maršala Tolbuhina 81, kod kafane „Vltava“, gotovo da nije izlazio. Jednom je bio u čuvenoj kafani na obali Save, prema Obrenovcu, „Kod Mije Alasa“, gdje je u knjigu gostiju upisao:
„Miji Alasu nema ničeg ljepšeg od ribe u vodi.
Crnjanski.“
Fizička neaktivnost još više je slabila njegovu kondiciju – uspijevao je da ustane iz fotelje ili se podigne iz postelje bez pomoći supruge Vide.
Izbjegavao je da primi i najbliže prijatelje u kuću.
Odbijao je i pomoć sa strane. Doktor Bogdanović jedva je uspijevao da ga ubijedi da prihvati pomoć ljekara, tako da je nekako stao na noge.
I arterioskleroza je napredovala. Istina, u razgovoru s najbližima javljali su se piščevi lucidni trenuci, ali čim bi se pojavio neki teži emocionalni ili psihički problem, Crnjanski se gubio.
Posljednja volja Crnjanskog
Tog ljeta, 19. jula 1977. godine, Miloš Crnjanski napisao je svoju posljednju volju:
„Ja, Miloš Crnjanski, književnik iz Beograda, sa stanom u Ulici maršala Tolbuhina 81, želeći da rasporedim svoju imovinu za slučaj svoje smrti, pri punoj svijesti i poslije zrelog razmišljanja, odlučio sam kako slijedi:
Od imovine imam sljedeće stvari:
Gotov novac na štednoj knjižici kod „Beogradske banke“ u Beogradu.
Prihod od autorskog prava za štampanje, izdavanje, prevođenje i bilo koje druge publikacije mojih književnih djela i mog rada.
Pokretne stvari: namještaj, slike, ćilime i sve druge stvari u stanu za stanovanje.
Nekretnina nemam.
Svu tu svoju imovinu koju sam naveo, kao i sve druge stvari koje se nađu kod mene i u mojoj imovini u času moje smrti, ostavljam u nasljeđe svojoj supruzi Vidi Crnjanski, rođenoj Ružić, iz Beograda, s kojom živim u braku više od 50 godina. Djece i potomaka nemam, niti drugih srodnika u prvoj liniji. Ovo je moja posljednja volja i želim da je kao takvu svi poštuju i da kao takva bude izvršena.“
Kako je pisao portal Opanak, tako je tada napisao Crnjanski.
Demencija je neumoljivo napredovala
Polako se opraštao od svijeta i života, okružen fotografijama majke, Vide, svojim portretom, radom Save Šumanovića s posvetom, Dobrovićevim crtežima, Bijelićevim slikama, svojom pisaćom mašinom „Adler“, skromnom bibliotekom i svojim knjigama.
Doktor Mihailo Bogdanović uspio je jednog dana, u ljeto 1977. godine, da velikog pisca izvede iz njegovog stana i odvede ga do Avale, u kafanu „Kumbara“, na ručak. Sjedili su na doksatu, jeli roštilj i pili crno vino.
Doktor mu je pričao o boravku u Italiji, znajući da je to piščeva omiljena tema.
Bilo je lijepo, Crnjanski je bio raspoložen. Vraćali su se zadovoljni, a kada su ušli u Beograd, Crnjanski ga je iznenada upitao:
„Doktore, je l’ vi znate gdje je moja kuća?!“
„Ja ne mogu da se snađem…“
Doktor mu je odgovorio da, naravno, zna. Kada ga je doveo pred kuću, Crnjanski ga je upitao:
„Jeste li sigurni da ja ovdje stanujem?!“
A supruzi Vidi, kada su ušli u kuću, rekao je:
„Vido, vodio me doktor u Italiju…“
Prihvatio je te jeseni, 26. oktobra 1977. godine, na svoj rođendan, da ekipa Televizije Beograd dođe u njegov dom i snimi ga zajedno s prijateljima.
Bio je tada raspoložen, ali ga je povremeno napuštala lucidnost.
Toga je i sam bio svjestan, tih svojih duševnih kriza. Dogovarao je da televizijsku emisiju o njemu treba snimiti na Avali, a zatim na Stražilovu. Sam je rekao da će krenuti s televizijskom ekipom tamo. Ali početkom novembra stanje njegovog zdravlja naglo se pogoršalo. Vida Crnjanski je 22. novembra pozvala doktora Bogdanovića. Ljekar je odmah došao. Crnjanski mu je sasvim mirno rekao:
„Sve je gotovo, doktore… Nema ništa više od života. Kad čovjek ne može više ništa da radi, ne treba ni da živi…“
Te noći Crnjanski je proveo vrijeme u košmaru – htio je da ustane, da nekuda ode. Supruga je jedva uspijevala da ga vrati u krevet ili fotelju, preklinjući ga da se smiri.
Kada je došlo jutro, Vida je telefonirala doktoru Bogdanoviću i zamolila ga da odmah dođe. Doktor je došao i konstatovao da bolesnik mora u bolnicu. Crnjanski je psihički bio veoma uznemiren.
Govorio je tiho, gotovo nerazgovijetno. Čas je govorio srpski, čas engleski ili njemački.
Pokušavao je da skoči iz kreveta. Prenesen je u bolnicu „Dr Dragiša Mišović“, na interno odjeljenje, kod doktora Bogdanovića.
Stanje bunila
Smješten je sam u sobu. Već je bio u stanju bunila – nije znao gdje je ni šta se s njim događa. Odbijao je da primi hranu i piće. Nije želio da sarađuje s ljekarima niti sa medicinskim sestrama.
Sve analize koje su odmah urađene pokazivale su da je stanje organizma Miloša Crnjanskog sasvim normalno, kao i rad srca i pluća.
Ljekari različitih specijalnosti nisu mogli da pronađu nikakve organske promjene. Pored njega je neprekidno dežurala medicinska sestra ili bolničar. Oči je stalno držao zatvorene. Nije želio da razgovara ni s najbližima niti da ih pogleda.
Prilikom pregleda neurologa posljednji put je otvorio oči i prošaputao:
„Doktorka, nemojte me mučiti… Nemojte me ponižavati…“
Onda je jednim potezom ruke otkrio donji dio čaršava. Bio je bez donjeg dijela pidžame. Došao je i doktor Bogdanović. Zamolio je da se pacijentu obuče kompletna pidžama. Doktor Bogdanović pokušavao je da ga nagovori da uzima hranu. Poslije nekoliko kašičica čaja, više nije želio ni usta da otvori. Doktor Bogdanović ga je molio da uzima hranu, a Crnjanski mu je na to odgovorio:
„Ja uopšte nemam namjeru da živim…“
To su bile posljednje riječi koje je izgovorio Miloš Crnjanski.
Poslije dva dana preminuo je.
Posjete Vladete Jerotića
Vladeta Jerotić je jednom prilikom istakao da mu je od svih srpskih pisaca upravo Miloš Crnjanski bio najdraži. Imao je i veliku želju da ga lično upozna, što se i dogodilo u posljednjoj godini života čuvenog književnika.
„Moja davnašnja želja, valjda još od vremena kada se Miloš Crnjanski vratio iz Londona u Beograd, bila je da ga lično upoznam i upitam o nečemu što me je živo zanimalo, a što je proizlazilo iz njegove literature, naročito one predratne. Godinama nije mogla da se ostvari iz razloga koji mi je bio dobro poznat i zbog čega nisam želio da budem uporan u svojoj želji.
Bilo mi je poznato, naime, da Miloš Crnjanski nije podnosio psihijatre i psihologe, negdje iz dubine duše, odavno. Ne želim da ulazim, upravo zato što sam više od trideset godina radio kao psihijatar s ljudima najrazličitijeg konstitucionalnog sastava, raznih profesija i godina starosti, mišljenja i različitih ideja, u moguće razloge ove Crnjanskijeve odbojnosti prema „detektivskom“ poslu psihijatara.
I kada sam ga najzad upoznao, nisam pokušavao da „psihijatrijski“ prodrem u tamne dubine psihe jednog velikog pisca, jer mi to nikada nije bila namjera. U stvari, mojih nekoliko susreta s Milošem Crnjanskim, nepunih godinu dana prije njegove smrti, mogao bih mirno nazvati neuspjelim.
Kada sam upoznao Miloša Crnjanskog 1977. godine, nekoliko mjeseci prije njegove smrti, izgledao je staro, umorno i fizički veoma slabo. Pri prvom susretu nije bilo moguće voditi bilo kakav razgovor duže od nekoliko minuta. Miloš je prelazio s teme na temu, ne uvijek povezano, katkad čak zbrkano i nerazumljivo. A onda smo se postepeno bolje navikli jedan na drugog.
Uočavao sam najprije sukob sa ženom za koju kaže da mu „gospodari“, naređuje i pokazuje „vlast“. Kada ga ja u šali podsjećam da je on vjerovatno toko
(Stil)
Komentari (0)