Vine iz Banjaluke: Od trnovitog životnog puta do čovjeka koji drugima vraća vjeru u dobrotu

U svakom gradu postoje ljudi čija se imena ne nalaze nužno na naslovnim stranama, ali se pamte po onome što ostavljaju iza sebe. Ne po velikim riječima, već po djelima. Po vratima na koja pokucaju kada neko nema kome da se obrati, po poslu koji urade bez naplate i po ruci koju pruže onda kada je drugima najteže.

U Banjaluci je jedan od takvih ljudi Vinko Mihajlović, svima poznatiji kao Vine. Njegova životna priča nije jednostavna, niti je put do čovjeka kakav je danas bio pravolinijski. Bilo je u njoj pogrešnih odluka, ulice, zatvorskih dana, porodičnih iskušenja i trenutaka kada se činilo da je mnogo toga izgubljeno. Ipak, između svega što mu je život donio i odnio ostalo je nešto što nije nestalo, potreba da pomogne drugom čovjeku.

Danas se Vine bavi molerajem, poslom koji radi gotovo dvije decenije. Ali ono po čemu ga mnogi pamte nije samo zanat. To je činjenica da svoj rad poklanja onima koji ne mogu da ga priušte. Jer, kako pokazuje njegova priča, nekada je najveća promjena u životu upravo ona koja počinje od odluke da više ne budeš dio problema, već dio nečijeg rješenja.

Djetinjstvo koje je prekinuo rat

Vine se u razgovoru za Aloonline prisjetio da je do šestog razreda bio odličan učenik. Onda je došao rat, a s njim i promjene koje su obilježile njegovo djetinjstvo. Otac i brat otišli su u rat, a on je, u godinama kada je najviše trebalo da bude zaštićen, ostao prepušten okolnostima koje dijete teško može da razumije, a kamoli da savlada.

"Sa 12 godina, kada su mi otac i brat najviše trebali ja sam napustio školu i nažalost ulica me uzela pod svoje. Rat, neimaština... sve je to uticalo na mene tada i donosio sam pogrešne odluke“, priča Vine.

U vremenu oskudice i nesigurnosti, društvo i ulica postali su njegova svakodnevica. Počeo je da donosi odluke čije će posljedice osjećati godinama. Ipak, ni danas, kada govori o tom periodu, ne pokušava da uljepša ono što je bilo, ali ni da sakrije okolnosti u kojima je odrastao.

„Neimaština je bila veliki motiv za mene tada. Otimao sam od buržuja, ali sam davao i sirotinji. Nikada nisam bio pokvaren u duši. Djecu sam uvijek čuvao jer sam ja imao starijeg brata koji me je maltretirao i tukao, pa sam na kraju branio sve mlađe“, kaže on.

U tim riječima krije se i dio njegove životne priče koji ne treba zanemariti. Čak i u periodu u kojem je birao pogrešne puteve, postojale su granice koje nije želio da pređe i ljudi prema kojima je osjećao posebnu odgovornost.

Ljubav prema starijima, kaže, ponio je iz porodice. Otac ga je učio da bude dobar prema starijim ljudima, a ta pouka ostala je s njim i onda kada su ga druge životne okolnosti odvele daleko od porodičnog doma.

"Dan-danas obiđem starije ljude, platim im račune, odem u prodavnicu, pomognem koliko god mogu. To je nešto što sam naučio još kao dijete", priča Vine.

Godine koje su ga odvele daleko od pravog puta

Njegov životni put nastavio se kroz društvo, prestupe i probleme sa zakonom. Prvi ozbiljniji problemi počeli su sa marihuanom, zbog čega je i osuđen 2006. godine. Kazna mu je na odsluženje stigla tek 2015, gotovo deceniju kasnije.

U međuvremenu, život mu se promijenio. Postao je otac, a njegov sin, kojeg od milja zove Kićo, imao je svega tri mjeseca kada je morao da ode na izdržavanje kazne.

"Dijete sam dobio, a mali Kićo je imao tri mjeseca kada sam ja morao da odem na robiju. U međuvremenu je žena odvela dijete kod svojih roditelja. Sve se to skupilo u jednom periodu", prisjeća se.

Uslijedili su i teški porodični trenuci. Da bi dokazao očinstvo, skupljao je novac za DNK analizu. Sin je, u tim danima, postao mnogo više od porodične veze, postao je razlog zbog kojeg je počeo drugačije da razmišlja o sebi i svojoj budućnosti.

"Kada sam dobio dijete, samo ono mi je bilo u glavi. Znao sam da zbog njega moram da budem bolji čovjek", kaže Vine.

To nije značilo da su se svi problemi riješili preko noći. Promjena, posebno nakon godina provedenih na pogrešnom putu, rijetko dolazi lako. Ali očinstvo mu je dalo nešto što ranije možda nije imao u dovoljnoj mjeri, snažan razlog da počne da gradi drugačiji život.

Beč, teška povreda i borba da ponovo stane na noge

U želji da zaradi i obezbijedi bolju budućnost, Vine je otišao u Beč. Motivisan, prije svega, sinom, pokušavao je da pronađe priliku za novi početak. Međutim, umjesto da se sve odvija onako kako je planirao, doživio je tešku nezgodu zbog koje je završio u bolnici.

Ljekari su mu, kako priča, rekli da postoji mogućnost da ostane nepokretan. Za čovjeka koji je želio da radi, zarađuje i bude oslonac svom djetetu, takva vijest bila je još jedno veliko iskušenje.

Ipak, u trenucima kada se suočio s mogućnošću da mu se život iz temelja promijeni, pomisao na majku posebno ga je pogađala.

"Najteže mi je bilo kada sam pomislio da bi majka morala da me kupa i čuva, da ostanem nepokretan. Nisam mogao da prihvatim tu pomisao. Nakon skoro mjesec dana uspio sam da ustanem na noge", priča Vine.

Njegov oporavak bio je još jedna prekretnica. Danas ponovo radi, sam zarađuje i nastoji da ono što je prošao pretvori u iskustvo iz kojeg će izvući nešto dobro.

"Danas je sve drugačije. Bavim se poštenim poslom, nemam problema sa zakonom. Čovjek mora da shvati da može i drugačije. Najbitnije je da mirno spavam", kaže on.

Umjesto pištolja - valjak i prilika za novi početak

Vine se molerajem bavi oko 20 godina. To je posao od kojeg živi, ali je vremenom postao i način na koji pomaže ljudima oko sebe. Besplatno kreči domove višečlanih porodica, pomaže porodicama djece koja se suočavaju s teškim bolestima i izlazi u susret onima kojima je i najobičnije osvježavanje zidova nedostižan trošak.

Za njega, kaže, pomoć nije nešto što treba posebno najavljivati. Ako vidi da je nekome teško, nastoji da uradi ono što može.

Jedna situacija posebno mu je ostala u sjećanju. Otišao je da kreči kod porodice koja je živjela u teškim materijalnim uslovima. Domaćica mu je ponudila pivo, a on se sam poslužio. Kada je otvorio frižider, shvatio je da se u njemu nalazi gotovo samo pašteta.

Tada mu je postalo jasno da se žena zadužila kako bi njemu, majstoru koji je došao da radi, kupila nešto da popije.

"Naravno da joj nisam naplatio. Rekao sam joj da taj novac potroši na djecu i kupi im ono što im treba. Kako ću joj uzeti pare kada vidim kako žive?", priča Vine.

Takvi trenuci, često nevidljivi široj javnosti, najbolje govore o tome šta za njega znači pomaganje. Nije riječ samo o besplatnom radu. Riječ je o tome da čovjek prepozna nečiju muku, čak i kada mu je niko ne ispriča do kraja.

Jer pomoć ne mora uvijek da bude velika da bi nekome značila mnogo. Ponekad je to novac koji ostane u kućnom budžetu, ponekad uredniji dom, a ponekad osjećaj da neko ipak vidi kroz šta prolaziš i da nisi sam.

Vine je, kaže, posebno osjetljiv na djecu i porodice koje nemaju dovoljno. Možda i zato što dobro zna kako izgleda odrastanje u okolnostima u kojima su mogućnosti ograničene, a pogrešni izbori često djeluju bliže od onih ispravnih.

Druga šansa počinje onda kada čovjek odluči da bude drugačiji

Kada govori o vremenu u kojem je odrastao i današnjim generacijama, Vine pravi jasnu razliku između motiva koji mlade ljude mogu odvesti u prestupništvo.

"Drugačije je bilo baviti se kriminalom nekada i danas. U moje vrijeme motiv je bila čista neimaština. Danas to često spada u ono da budeš ‘in’, da budeš u centru pažnje, da se pokažeš kao neko i nešto", smatra on.

Zato mu je posebno važno da mladima pokaže da postoji i drugačiji put. Put na kojem se do novca dolazi radom, na kojem se poštovanje stiče odnosom prema ljudima i na kojem se vrijednost čovjeka ne mjeri strahom koji izaziva, već dobrom koje ostavlja iza sebe.

"Stariji su meni davali pištolj da izbušim gume ili nekome razbijem glavu. Niko mi nije dao valjak. A ja danas djeci dajem valjak, da mogu pošteno da zarade i da se ne bave kriminalom", kaže Vine.

U toj rečenici sažeta je suština njegove promjene. Ono što je nekada bilo sredstvo za pogrešne odluke danas je zamijenio alatom kojim se radi, zarađuje i pomaže. Umjesto da mladima drži lekcije o životu koji poznaje iz vlastitog iskustva, on im nudi priliku da nauče zanat i zarade svojim rukama.

Njegova priča ne govori da prošlost treba zaboraviti niti da se posljedice loših odluka mogu jednostavno izbrisati. Govori da čovjek nije osuđen da zauvijek ostane ono što je bio u najtežim godinama svog života. Da je moguće prepoznati vlastite greške, preuzeti odgovornost i pokušati da se stvari promijene.

Banjaluka ga pamti po djelima

Danas je Vine čovjek kojeg komšije i brojni sugrađani poznaju po spremnosti da pomogne. Njegov doprinos ne mjeri se brojem akcija niti velikim riječima, već konkretnim stvarima koje ostaju iza njega: okrečenim sobama, olakšanim porodičnim budžetima, podrškom ljudima u nevolji i prilikama koje pruža mladima.

U svijetu u kojem se često mnogo govori o solidarnosti, a malo vremena ostavlja za druge, njegova priča podsjeća da humanost ne mora da ima veliko ime, organizaciju ili budžet. Ponekad je dovoljna vještina koju čovjek posjeduje, nekoliko slobodnih sati i spremnost da se odrekne zarade kako bi nekome drugom bilo lakše.

Vine ne krije svoju prošlost, ali ne želi ni da ona bude jedino po čemu će ga ljudi pamtiti. Danas želi da bude poznat po radu, porodici i pomoći koju pruža onima kojima je potrebna. I upravo u tome leži njegova druga šansa, ne samo u tome što je promijenio vlastiti život već i u tome što pokušava da drugima olakša njihov.

Dobrota koja se prenosi dalje

Povodom Međunarodnog dana uzajamnog pomaganja, priča Vinka Mihajlovića podsjeća nas da niko ne može promijeniti svoju prošlost, ali može uticati na ono što će iz nje nastati. Druga šansa dobija pravi smisao onda kada promjena jednog čovjeka postane podrška drugima. A ponekad je dovoljno da neko pruži ruku, pokloni svoj rad ili otvori vrata jednoj novoj prilici, da bi se nečiji život makar malo promijenio nabolje.