Film „Posljednji tango u Parizu“, snimljen 1972. godine u režiji Bernarda Bertolučija, donio joj je svjetsku slavu, ali iza provokativnih scena i velikog uspjeha krila se priča o poniženju, narušenom povjerenju i iskustvu o kojem je godinama kasnije govorila sa gorčinom.

Njen filmski partner bio je Marlon Brando, tada 48-godišnja holivudska zvijezda, dok je Marija tek ulazila u svijet glume. Ogromna razlika u godinama, slava i moć koju je Brando imao na snimanju dodatno su obilježili njihov odnos, a jedna scena postala je simbol iskustva koje je glumica kasnije opisivala kao duboko traumatično.

Scena koja je promijenila sve

Najveća kontroverza vezana je za scenu u kojoj je korišćen puter. Prema Marijinim kasnijim svedočenjima, reditelj Bernardo Bertoluči i Marlon Brando osmislili su detalje scene, a da je prethodno nisu obavestili o tome šta će se dogoditi. Glumica je tvrdila da se osjećala poniženo i iznevereno, te da je to iskustvo ostavilo trajne posljedice na njen život i karijeru.

„Scena nije bila u originalnom scenariju. Rekli su mi tek kada smo trebali da je snimimo. Marlon mi je govorio da se ne brinem i da to nije stvarno, ali moje suze bile su stvarne. Iskreno, osjećala sam da sam silovana“, ispričala je Marija za Daily News.

Ono što je za filmsku ekipu predstavljalo dio umjetničkog projekta, za mladu glumicu bilo je iskustvo koje nije mogla jednostavno da ostavi iza sebe. Godinama kasnije otvoreno je govorila o tome koliko ju je pogodilo saznanje da je dovedena u situaciju za koju nije bila unapred pripremljena.

Slava koja je donijela strah i neprijatnosti

Iako joj je film donio međunarodnu prepoznatljivost, Marija se teško nosila sa naglom slavom. Publika je često poistovjećivala glumicu sa likom koji je tumačila na ekranu, ne praveći razliku između filmske fikcije i njenog privatnog života.

„Postati slavnom bilo je zastrašujuće. U to vreme nismo imali telohranitelje, a ljudi su često mislili da sam ja ista kao lik kojeg sam igrala na filmskom platnu i pokušavali su tako da se ophode prema meni. Doživela sam toliko mnogo neprijatnosti...“, prisećala se Marija.

Za mladu ženu koja je tek započinjala karijeru, suočavanje sa takvom vrstom pažnje bilo je posebno teško. Umjesto da joj slava donese osjećaj sigurnosti i profesionalnog ispunjenja, često je značila izloženost neprimjerenim reakcijama ljudi koji nisu poštovali granicu između njenog posla i privatnosti.

Borba sa ličnim demonima i kajanje

Marija je vremenom razvijala zavisnost od heroina, a u pojedinim tumačenjima njene životne priče navodi se da su droga i burni izlasci predstavljali pokušaj bjekstva od pritiska javnosti i tereta slave koja ju je zadesila u veoma mladom uzrastu. Ipak, njeni problemi bili su složeni i ne mogu se svesti na samo jedan događaj.

Marlon Brando je kasnije izjavio da mu je žao što je Marija bila povrijeđena, ali je ono što se dogodilo opisivao kao „umjetničku odluku“. Takvo objašnjenje nije izbrisalo posljedice koje je glumica povezivala sa snimanjem niti je ublažilo kontroverzu koja je godinama pratila film.

Priča o Mariji Šnajder ostala je jedan od najpoznatijih primjera rasprave o granicama umjetničke slobode, odgovornosti reditelja i pravima glumaca na snimanju, otvarajući vječno pitanje: može li se umjetnički cilj opravdati ako osoba koja učestvuje u njegovom ostvarivanju nije unapred upoznata sa onim što će se od nje zahtevati?