Od prvog trenutka učinila mu se vrtoglavo poželjnom… Uzbuđivalo ga je i to što su mnogi muškarci voljeli Dejzi prije njega, to joj je u njegovim očima samo podizalo cijenu. Posvuda je osjećao njihovo nevidljivo prisustvo, činilo se da u vazduhu trepere odjeci još neusahlih čežnji… Kakva god sjajna budućnost da je čekala Džeja Getsbija, za sada je on bio mladić bez prošlosti, bez dinara u džepu, i vojna uniforma koja mu je služila kao plašt nevidljivosti mogla je u svakom trenutku da spadne s njegovih ramena. I zato je gledao da ne propusti vrijeme. Uzimаo je sve što je mogao da uzme, grabljivo, bez razmišljanja, tako je uzeo i Dejzi jednog tihog jesenjeg večera, uzeo je dobro znajući da nema pravo ni ruku da joj dodirne…“ Ovim riječima u kultnom romanu „Veliki Getsbi“ Frensis Skot Ficdžerald opisuje ljubav koja je u potpunosti obilježila njegov život.

Čitavog svog života Frensis Skot Ficdžerald skupljao je materijal za buduća djela, crpeći inspiraciju iz sopstvenog iskustva. Njegov biograf Metju Dž. Brokoli tvrdi da su svi romani ovog autora bili „forma autobiografije“.

Mladi, lijepi i bogati par Džej Getsbi i Dejzi Bjukenen iz čuvenog romana „Veliki Getsbi“ postali su odraz najboljih vremena iz braka samog pisca i njegove voljene žene Zelde. Nalik svom junaku, Ficdžerald se dugo borio za srce djevojke koja je bila iznad njega po društvenom statusu. Da bi dobio blagoslov njenih roditelja, pomjerao je planine, izborio se za priznanje u društvu i bogatstvo.

Kada je Zelda Srejr postala njegova zakonita supruga, pretvorili su se u „zlatni par“ epohe džeza. Bajka je postala stvarnost, ali to je bila samo iluzija. U završnim scenama romana „Veliki Getsbi“ autor kao da je predvidio tužan kraj sopstvene ljubavne priče. Ljepota, sjaj i raskoš bili su samo jedna strana medalje, dok su se ispod tog spoljašnjeg sjaja krili ozbiljni problemi: nevjerstvo, alkoholizam i psihičke bolesti.

Upravo su ti problemi razorili živote i pisca i njegove voljene. Ficdžerald se pretvorio u nesrećnog alkoholičara, razočaranog u sopstveni talenat, dok je Zelda pokušala samoubistvo i završila u psihijatrijskoj bolnici, gdje je provela ostatak života.

Baš kao i glavni junaci romana „Veliki Getsbi“, Frensis Skot Ficdžerald i Zelda Srejr upoznali su se tokom Prvog svjetskog rata. On je bio mladić koji je napustio prestižni Prinston neposredno prije završnih ispita da bi otišao u vojsku.

Odrastao u siromašnoj katoličkoj porodici, mladić se više puta susretao sa društvenom nejednakošću i osjećao netrpeljivost prema bogatašima.

Što se Zelde tiče, ona je bila njegova potpuna suprotnost. Kćerka vrhovnog sudije i jednog od najbogatijih ljudi u državi, nikada nije znala za nemaštinu. Ova bogata ljepotica uvijek je bila u centru pažnje muškaraca i važila za jednu od najpoželjnijih udavača.

Nakon prvog susreta na igranci u seoskom klubu, budući pisac nije mogao da prestane da misli o ovoj nevjerovatnoj djevojci.

„Zaljubio sam se u uragan“, rekao je tada.

Međutim, Zeldini roditelji bili su strogo protiv kćerkine veze sa siromašnim romantičarom i savjetovali su joj da pronađe bolju priliku. Djevojka, doduše, nije bila poslušne prirode. Njeni prijatelji sjećali su se kako je plivala s muškarcima u izazovnom kupaćem kostimu boje kože i pušila u javnosti, pa je sasvim očekivano ignorisala savjet roditelja. Zelda je rado prihvatala Frensisovo udvaranje i viđala se s njim nasamo sve do njegovog odlaska u Francusku.

Uspjeh koji je donio vjeridbu

Kada se rat završio, Frensis Skot Ficdžerald uputio se u Njujork s namjerom da postane pravi pisac. Razumio je da je književno priznanje njegova jedina šansa da dobije blagoslov Zeldinih roditelja za brak.

Sve to vrijeme održavao je kontakt s voljenom putem pisama, ali je njihova veza već tada bila izuzetno turbulentna. Ponekad je Zelda namjerno raspirivala Frensisovu ljubomoru detaljno mu opisujući kako je drugi muškarci prose. To je mladića dovodilo do očajanja.

„Ranije sam se čudio zašto su princeze zaključavali u kule“, jadao se on.

„Skote, uvijek si bio toliko opsjednut pisanjem, ali meni je već prilično dosadilo da to slušam. Pisao si o tome doslovno u posljednjih šest pisama“, hladno mu je odgovarala ona.

Tek pošto je Ficdžeraldov debitantski roman „Ova strana raja“ ugledao svjetlost dana i kada je, kako je sam pisac rekao, postao „čovjek kome u džepu zvecka novac“, Zelda je pristala da se uda za njega. Vjenčali su se 3. aprila 1920. godine.

Ficdžeraldova karijera išla je uzlaznom putanjom, a njegovi književni radovi konačno su počeli da donose ozbiljnu zaradu. To mu je omogućilo da kupi luksuznu vilu na Menhetnu, u mediteranskom stilu, sa sedam spavaćih soba, kaminom na drva i lučnim prozorskim otvorima. Tamo se smjestio sa svojom prelijepom ženom.

Smatra se da su mnogi povratnici iz rata patili od posttraumatskog stresnog poremećaja, poznatog i kao „krivica preživjelih“. Ficdžerald je sebe ubrajao u te ljude, u „generaciju koja je otkrila da su svi bogovi mrtvi, svi ratovi odrađeni, svaka vjera poljuljana, a ostali su samo strah od budućnosti i obožavanje uspjeha“.

Upravo su oni počeli da grade novi svijet na Menhetnu, prepun ludih zabava, dima cigara i sjaja nakita. Ficdžerald i Zelda bili su među pionirima tog doba, „kralj i kraljica svoje generacije“.

Pisac je veličao epohu džez doba u svojim djelima, postavši njen hroničar, dok je njegova voljena bila inspiracija za čitavu menhetnsku elitu. Utirala je put novoj slobodi, uvodeći u modu kratke frizure, plesanje u fontanama i smjelo ponašanje.

Džez, alkohol i bolan pad u ludilo

Međutim, život na visokoj nozi brzo je uzeo svoj danak. Par je trošio novac brže nego što je Ficdžerald uspijevao da ga zaradi. Zabave su trajale danima, a alkohol je postao svakodnevni saputnik u njihovom domu.

Njihova veza počela je da puca pod pritiskom međusobne ljubomore, takmičenja i destruktivnog načina života. Zelda je željela sopstveni uspjeh i slavu, pokušavala je da se ostvari kao slikarka, balerina i spisateljica, ali je ostajala u sjeni svog slavnog supruga. Njen muž je često koristio odlomke iz njenih ličnih dnevnika i pisama za svoje romane, što je među njima izazivalo ozbiljne svađe i optužbe za krađu identiteta.

Sredinom dvadesetih godina preselili su se u Francusku u potrazi za novom inspiracijom i jeftinijim životom. Tamo je Zelda imala strastvenu aferu s francuskim pilotom Eduarom Jozanom, što je potpuno slomilo Frensisa.

Oproštaj nikada nije u potpunosti stigao, a veza se pretvorila u bojno polje. Ubrzo nakon toga, Zeldino psihičko stanje počelo je naglo da se pogoršava. Dobila je dijagnozu šizofrenije i provela godine po sanatorijumima u Švajcarskoj i Americi.

Frensis Skot Ficdžerald nastavio je da piše kako bi platio njeno skupo liječenje, ali je i sam tonuo sve dublje u alkoholizam i dugove.

„Ne znam da li smo Zelda i ja uopšte stvarni ili smo samo likovi iz nekog od mojih romana“, napisao je pisac u jednom od svojih kasnijih pisama.

Njegov život prekinuo je srčani udar 1940. godine, kada je imao samo 44 godine. Zelda je nadživjela svog supruga za osam godina, a tragično je stradala 1948. godine u požaru koji je izbio u psihijatrijskoj bolnici u Sjevernoj Karolini. Njihova ljubavna priča ostala je zapamćena kao jedna od najstrastvenijih, ali i najrazornijih saga dvadesetog vijeka.

(Žena)