Cijelo selo je ćutalo kada se vratila kući: Kako je Branko iz Dvorova 1995. prodao dio imanja da bi postao žena (FOTO)

Nakon povratka kući, umjesto podrške, dočekalo je ćutanje. Ljudi koje je poznavala godinama nisu joj odgovarali ni na običan pozdrav, a takav odnos okoline, kako je kasnije ispričala, trajao je pune tri godine.

Ipak, Brankica se zbog svoje odluke nikada nije pokajala. Da može ponovo da bira, rekla je, promijenila bi samo jedno... operaciju bi obavila mnogo ranije.

Njena životna priča otišla je u svijet zahvaljujući fotografiji koju je prije nekoliko godina napravio fotograf Aleksandar Crnogorac u okviru projekta „Trans Balkan“, posvećenog životima i iskustvima transrodnih osoba na Balkanu.

Od Branka do Brankice

Brankica je rođena 1937. godine u Dvorovima, malom mjestu nedaleko od Bijeljine. Njena priča postala je poznatija nakon što je 2006. godine razgovarala sa novinarkom Zoricom Kusmuk za „Nezavisne novine“.

Tada je imala 69 godina i otvoreno govorila o životu prije operacije, porodici, ljubavi i odluci koju je donijela u šestoj deceniji života.

Još kao djevojčica osjećala je da se razlikuje od drugih. Prisjećala se da se najradije igrala s djevojčicama, da je voljela da se šminka i da je želju da postane žena dugo čuvala samo za sebe.

„Nikome nisam mogla reći šta želim. Jednom sam samo pokušala razgovarati s majkom, ali nisam naišla na odobravanje. Tati nisam smjela ni spomenuti da bih željela postati žensko“, ispričala je tada Brankica.

O onome što osjeća nije mogla slobodno da govori, a godine su prolazile. Život je nastavila onako kako se od nje očekivalo, pa se tokom godina pet puta udavala, odnosno bila u braku kao muškarac.

U prvom braku, koji je trajao dvije godine, dobila je kćerku. Posljednji brak trajao je čak 17 godina.

Tek kada se taj odnos završio, Brankica je odlučila da prestane da odlaže ostvarenje svoje najveće želje.

Za operaciju prodala dio zemlje

Promjenu pola obavila je krajem 1995. godine u privatnoj klinici „Avicena“, u blizini Beograda. Prema njenom svjedočenju iz 2006. godine, operaciju je izveo ljekar Savo Perović.

Da bi prikupila novac za zahvat, prodala je dio imanja. U razgovoru koji prati njen portret u projektu „Trans Balkan“ navela je da je prodala više od polovine zemlje koju je posjedovala kako bi prikupila 10.000 njemačkih maraka.

Za nju to nije bila odluka zbog koje je osjećala sumnju ili strah. Naprotiv, radovala se trenutku koji je čekala gotovo cijeli život.

„Na operaciju sam otišla kao na svadbu, srećna i bez straha ili sumnje u svojoj glavi“, ispričala je Brankica, a njene riječi prenesene su u okviru projekta na engleskom jeziku.

Kako je tada kazala nije skrivala zadovoljstvo zbog odluke koju je donijela.

„Nisam, niti bih se ikada pokajala što sam postala žena. To sam uvijek željela i drago mi je što mi se ta želja ispunila“, rekla je tada.

Operacija je za nju značila mnogo više od medicinskog zahvata. Bio je to kraj dugogodišnjeg skrivanja i početak života u kojem više nije morala da potiskuje ono što je osjećala od djetinjstva.

Tri godine niko joj nije govorio ni dobar dan

Povratak u Dvorove, međutim, nije bio jednostavan.

Brankica se vratila kući nakon operacije, ali dio ljudi iz njene okoline nije prihvatao promjenu. Nisu joj postavljali pitanja niti pokušavali da razumiju njenu odluku. Umjesto toga, dočekala ju je tišina.

„Kada sam se vratila kući, niko u mom selu nije mi rekao ni riječ pune tri godine“, ispričala je u okviru projekta „Trans Balkan“.

Slično iskustvo opisala je i novinarki Zorici Kusmuk, govoreći o tome kako su komšije reagovale kada bi ih pozdravila.

„Kažem im dobar dan, a oni svi ćute“, prisjetila se Brankica.

Ni u porodici nije odmah naišla na razumijevanje. Kćerka i sestra pokušavale su da je odgovore od operacije, a nakon zahvata odnosi su bili narušeni. Sa sestrom nije razgovarala četiri godine, dok je na pomirenje s njenim sinom čekala još duže.

Ipak, nije željela da odustane od sebe da bi drugima bilo lakše.

„Ma, ko ih šiša! Ako neće da pričaju i da me prihvate takvu kakva jesam, ne moraju, a ja neću nikoga tjerati“, govorila je Brankica, prisjećajući se pogleda i negodovanja ljudi koje je sretala na ulici.

Vremenom su se odnosi s većim dijelom porodice popravili. Ponovo je počela da se viđa s rodbinom na ručkovima, slavama i porodičnim okupljanjima.

Majka, baka i žena koja je željela da se uda

2006. godine, Brankica je govorila i o svakodnevnim stvarima koje su je činile srećnom.

Bila je ponosna majka i baka, a kćerka, koja je sa suprugom i kćerkom živjela u Sloveniji, finansijski joj je pomagala.

„Sreća je da mi kćerka, koja živi u Sloveniji sa mojom unukom i zetom, može finansijski pomoći. Svakog mjeseca šalje po 300 KM. To mi znači mnogo, jer ne znam od čega bih živjela. Ponosna sam na kćerku koja je policajka“, ispričala je tada.

Živjela je sama i vrijeme uglavnom provodila obavljajući kućne poslove. Voljela je da kuva, posebno čorbe, supe, paprikaš, pasulj, sarmu i kolače, a tokom proljeća i ljeta uživala je u radu u bašti.

Imala je i ljubavni život. U vrijeme kada je razgovarala sa Zoricom Kusmuk, bila je u vezi sa Samirom, čovjekom koji joj je, prema njenom svjedočenju, pružio podršku u periodu kada je odlučila da promijeni pol.

Željela je da se uda i da ima nekoga s kim će dijeliti svakodnevicu.

„Neopisivo bih voljela da se udam za nekoga uz obostrano poštovanje. Želim da se udam za nekog s kim ću dijeliti i dobro i zlo, s kim ću provesti ostatak svog života“, govorila je Brankica.

U njenim riječima nije bilo ničeg drugačijeg od onoga što bi poželjela bilo koja druga osoba. Željela je ljubav, bliskost i nekoga pored koga neće biti sama.

Fotografija Aleksandra Crnogorca sačuvala je njenu priču

Godinama nakon intervjua za „Nezavisne novine“, Brankica je bila dio projekta „Trans Balkan“, fotografske priče Aleksandra Crnogorca koja dokumentuje živote transrodnih osoba na Balkanu.

Među portretima koje je fotograf napravio našao se i njen. Uz fotografiju je zabilježeno da je rođena 1937. godine u Dvorovima, da je prije tranzicije bila u pet brakova i da ima kćerku i unuku.

Ipak, najznačajniji dio tog portreta čine njene riječi o odluci koju je donijela 1995. godine.

„Ne marim za to šta ljudi misle. Sve bih ponovo uradila, jedino što bih promijenila jeste da bih operaciju obavila ranije. To je jedino što bih drugačije uradila kada bih mogla“, poručila je Brankica u svjedočenju objavljenom uz fotografiju.

Šta se dogodilo s Brankicom?

O Brankičinom životu najviše se zna iz intervjua objavljenog 2006. godine i fotografskog projekta Aleksandra Crnogorca.

Prema razgovoru koji je fotograf dao rumunskom portalu „Scena9“, Brankica je preminula nedugo nakon njihove posjete tokom rada na projektu. Crnogorac je opisao da su razgovarali, a da je kasnije, kada je pokušao da je dobije telefonom, saznao od komšije da je umrla.

Tačan datum njene smrti i detalji o njenim posljednjim godinama nisu navedeni u tom svjedočenju.