Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Školovao se i u Beču i Parizu. Osim književnog rada bavio se profesurom, žurnalistikom, a od 1928. zaposlen je u Pres birou vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije).


Većinom se nalazio pri diplomatskim predstavništvima na strani. Drugi svjetski rat ga je zatekao u Rimu, odakle se preko Lisabona zaputio u London. Iz emigracije se vratio u otadžbinu 1965. U romanu "Seobe", čiji je prvi dio napisao 1929. a drugi 1962. opisivao je tragično rasejanje Srba na širokim prostorima Srednje Evrope i Južne Rusije.


Djelo je nastalo na realnim istorijskim osnovama. Njegova poetska ostvarenja smatraju se neprevaziđenim. Ostala djela: romani "Dnevnik o Čarnojeviću", "Kap španske krvi", "Kod Hiperborejca", "Roman o Londonu", pesme "Lirika Itake", "Lament nad Beogradom", novela "Priča o muškom", drame "Maska", "Konak", "Nikola Tesla", putopisi "Ljubav u Toskani", "Knjiga o Njemačkoj", "Naša nebesa", "Naše plaže na Jadranu", "Boka Kotorska". Po povratku u Beograd objavio je "Embahade".


Crnjanski je po njegovim riječima, "odrastao u fudbalu′′ i fudbal nikada nije mogao da zaboravi. Sjećao se svojih saigrača sa Sušaka (Prestinija, Grandića, lijevog beka Brane, Mađara Jao Pište, čuvenog centarhalfa koji je 1914. godine, kada je počeo rat, činio sve da mu pomogne da pređe u Srbiju) , i utakmica protiv jugoslovenskog Hajduka u Splitu.

Od poslijeratnih naših fudbalera, pred samu smrt, kao najboljeg i svog miljenika isticao je Dušana Savića, jer ga je huk tribina koje uzvikuju cijelo ime i prezime ovog ubojitog centarfora navodio da se, kako sam kaže, ′′osjeća ponovo mladim".

BONUS VIDEO: