Dok zemlja klizi, a odgovornost miruje u udobnim foteljama, banjalučki "gradski oci" prepustili su se umjetnosti. Rezultat je novi književni pravac "banjalučki haiku" koji zvuči otprilike ovako:

Značajno više,

neka sredstva biće nekad.

Zemlja proklizi.

Sunce sija, kiša

pada. Neko, nekad, a...

možda nikad!

Kada pitate nadležne u Banjaluci koliko imamo klizišta, koliko je sanirano i koliko je javnog novca potrošeno, njihov odgovor neodoljivo podsjeća na drevnu japansku pjesmu gdje su "neka sredstva" i "značajno više" sasvim dovoljni da probude emocije i natjeraju čitaoca da se duboko zamisli o smislu života, rada i funkcionisanja grada u kojem bitiše.

Tako su nadležni zabilježili samo jedan, prolazan trenutak u vremenu, ostavljajući čitaocu prostor da sam dovrši sliku!

Ipak, ruku na srce, nije sve tako sivo kao predstojeći jesenji oblaci i bujice vode zbog kojih će se mnogi Banjalučani hvatati za glave i strahovati od sljedećeg udara groma i snježne pahulje.

"Značajno više" posebna je kategorija. Nije ni malo, ni puno. To je količina koja postoji negdje između nule i odgovornosti, u onoj zoni gdje se ne može ni provjeriti ni osporiti. Savršena cifra za grad koji svake godine iznova "otkriva" da ima klizišta, kao da ih kiša isključivo donosi iznenada, prvi put, niotkuda i nikad više.

A procedura funkcioniše besprijekorno. Određuju se prioriteti, procjenjuju troškovi, pišu projekti, raspisuju tenderi. Sve to, naravno, u skladu s raspoloživim sredstvima kojih ima "nešto". To "nešto" isto nije malo, dovoljno je. Što bi se reklo: "Voda donijela, voda odnijela!"

I svake godine, kada se zemlja ponovo pomjeri, grad ponovo prati stanje. Stanje se uredno prati već godinama. Odlično napreduje. Ah, malo li je! Banjalučki haiku...

Zemlja se kreće, a odgovornost miruje u zoni između ljeto je i "klizište mi odnijelo kuću".