Google Scholar danas predstavlja jedan od najčešće korišćenih pokazatelja međunarodne naučne vidljivosti, jer prati koliko puta su naučni radovi jednog autora citirani u drugim istraživanjima širom svijeta. Iako broj citata nije jedini kriterijum kvaliteta naučnog rada, on predstavlja jedan od najvažnijih pokazatelja međunarodnog uticaja istraživača.

Mi smo u našem istraživanju uzeli granicu od 200 citata, koju brojni političari, stručnjaci i savjetnici nisu uspjeli preći.

Dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Ranka Perić Romić ima samo 28 citata. Njen kolega dekan na Fakultetu bezbjednosnih nauka je samo 26 puta citiran.

Ministar unutrašnjih poslova Željko Budimir je samo 50 puta citiran.

Iako je obaveza svih profesora da imaju svoj nalog na Google scholar ima i onih koji nalog još nisu napravili, a to su Nikola Špirić, Srđan Amidžić i predsjednik Republike Srpske Siniša Karan. Ovdje je Univerzitet u Banjaluci jasan ali pravila su tu da se krše.

“Imajući u vidu strateške smjernice razvoja Univerziteta definisane od strane Senata Univerziteta u Banjoj Luci, nastavnici i saradnici trebaju imati otvorene lične naloge u bazi ,,Google Scholar“, jasni su iz UNIBL.

Ima i onih koji se ozbiljno bave naučnim radom

Među profesorima koji se ozbiljno bave naučnim radom su dekani Medicinskog fakulteta Ranko Škrbić (2.359 citata) i dekan Filozofskog fakulteta Srđan Dušanić (263 citata), gdje posebno treba naglasiti da je dosta teže doći do toga da vas ljudi citiraju u društvenim, u odnosu na prirodne nauke.

Ovdje su i Jelena Trivić i Branko Blanuša, s obzirom da Trivićeva ima 227 citata, dok su Blanušu citirali 610 puta.

Nismo ni blizu regionu

Kada se rezultati uporede sa univerzitetima u regionu, vidi se da pojedini profesori iz Republike Srpske mogu ravnopravno da pariraju kolegama iz Srbije i Hrvatske.

Tako dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu Maja Kovačević ima 513 citata, dok dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Zagrebu Dario Nikić Čakar ima 276 citata.

Pojedini profesori na prirodnim naukama Univerziteta u Beogradu su po nekoliko desetina hiljada puta citirani, što je cifra o kojoj naši profesori mogu samo sanjati.

Malo stručnjaka, isti sagovornici za sve teme

Politički analitičar Velizar Antić smatra da je jedan od problema domaće akademske zajednice činjenica da u javnosti postoji mali broj stručnjaka koji se redovno oglašavaju iz svojih naučnih oblasti.

Kako kaže, često se dešava da ga mediji pozivaju da komentariše teme koje nisu njegova primarna naučna oblast upravo zato što nemaju dovoljno sagovornika iz akademske zajednice.

„To nije dobro ni za nauku ni za javnost. Društvo bi trebalo da ima mnogo više profesora i istraživača koji će govoriti isključivo o oblastima kojima se profesionalno bave. Kada stalno isti ljudi komentarišu sve teme, od geopolitike do ekonomije ili bezbjednosti, to pokazuje da akademska zajednica nije dovoljno prisutna u javnom prostoru“, smatra Antić.

Slično mišljenje dijeli i politikolog Đorđe Latinović, koji je povukao paralelu između ulaganja u nauku i citiranosti ili kako on kaže necitiranosti.

“U javnom prostoru Republike Srpske danas ne postoji nijedan akademski i intelektualni dijaloški format, na kome bi neistomišljenici iz ove zajednice različitih svjetonazora sučelili svoje naučne i društvene argumente u nekoj otvorenoj raspravi, na bilo koju značajnu temu za naša društva, od članstva u EU, NATO-u, ratu u Ukrajini, regionalnoj saradnji na Balkanu, demografskoj i populacinoj politici, digitalizaciji i informatizaciji društva, negativnim pojavama u društvu, kriminalu, korupciji, političkom klijentelimu, demokratiji i institucijama RS i drugim  važnim temama.”

Latinović dodaje da posljedica javnog ćutanja i budžetske podmirenosti akademske zajednice je jalovo društvo neizjašanjavanja i istomišljenika, u kome niko stvarno ne misli i ne djeluje.