Bio je to vrhunac višemjesečnih napada na srpska sela u okolini Srebrenice, koja su prethodno pljačkana, paljena i sistematski uništavana, uz teške zločine nad civilnim stanovništvom.

Napad na Skelane počeo je u zoru, oko šest časova ujutro, minobacačkim dejstvima, nakon čega je uslijedio pješadijski upad u selo i okolne zaseoke. Prethodno su, tokom noći, uklonjene srpske straže, kako bi napadači neprimijećeno prišli naselju.

Ubijeno je 69 mještana srpske nacionalnosti, dok je 165 lica ranjeno ili povrijeđeno. Među žrtvama su bile žene i petoro djece, a najmlađa žrtva bio je petogodišnji Aleksandar Dimitrijević.

Napadači su upadali u kuće i okućnice, ubijali civile, često hladnim oružjem, dok su seljani koji su pokušali da se spasu bjekstvom prema mostu na Drini sistematski gađani vatrenim oružjem, mitraljezima, snajperima i minobacačima. U panici i gužvi pred mostom stradao je veliki broj ljudi.

Granatirana je i Bajina Bašta, gdje je jedna granata pala u centar varoši.

U logor u Srebrenici odvedeno je 30 mještana Skelana. Od njih je 19 ubijeno tokom zatočeništva, dok se četvoro i danas vodi kao nestalo.

Tek u popodnevnim časovima 16. januara u Skelane su stigle jedinice Vojske Republike Srpske, koje su zaštitile preostalo stanovništvo i potisnule napadače. U narednim danima zauzeto je i selo Osmaci, koje je predstavljalo uporište napadača.

Tokom rata u BiH, u Skelanima je ubijeno ukupno 305 srpskih mještana, većinom civila.

Napadi na Skelane bili su dio šire ofanzive na srpska sela u Podrinju. Samo nekoliko dana ranije, na Božić 1993. godine, u Kravicama kod Bratunca ubijeno je 49 Srba, a sličnu sudbinu doživjela su i sela Ćosići, Kostolomci, Klekovići, Božići, Blažijevići, Kolari, Zečevići, Kušići, Stajšići, Maltaši, Stublovi, Arapovići, Bujakovići i Liješće.

Za zločine nad Srbima u ovom kraju tokom rata 1992–1995. godine niko nije pravosnažno osuđen, a komandant napadača Naser Orić oslobođen je pred Haškim tribunalom.