Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske, tokom 2024. godine usvojen je samo jedan dječak, dok je godinu ranije usvojeno ukupno 10 djece.

Parovi se ne javljaju često sa namjerom usvajanja djeteta. Razloge za to nije moguće sa sigurnošću utvrditi, jer svaki par ima svoje lične okolnosti i motive.

"U Centru za socijalni rad se podnese zahtjev, onda slijedi poziv na savjetodavni razgovor gdje neko od stručnog tima pomaže parovima oko dokumentacije, zatim obuka koji je i najbolji dio usvojenja gdje se najviše upoznaju parovi. Radi se psihološka procjena i sve se to šalje na Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, gdje ujedno Ministarstvo i odobrava", kažu za Aloonline iz Centra za socijalni rad Banjaluka.

Uloga psihologa je, dodaju, izuzetno značajna, jer upravo psiholog vrši procjenu roditeljskih kapaciteta budućih usvojitelja.

Opravdano složen proces 

Najveća prepreka u ovom procesu i dalje ostaje zakonska procedura i dugotrajnost postupka.

„Postupak usvajanja opravdano je složen i dugotrajan, jer postoji veliki broj činjenica i elemenata koji utiču na odluku da se dijete da na usvajanje. Riječ je o procedurama koje moraju biti temeljne, detaljne i podložne brojnim kontrolnim mehanizmima, jer se radi o jednoj izuzetno značajnoj i osjetljivoj društvenoj aktivnosti“, izjavio je za naš portal profesor na odsjeku za socijalni rad fakulteta političkih nauka Banjaluka, Ljubo Lepir.

Nadležnost za provođenje postupka ima centar za socijalni rad, dok se u slučaju međunarodnog usvajanja uključuje i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, odnosno resor socijalne zaštite, koji na kraju dodatno provjerava kompletnu dokumentaciju.

„Jedan od ključnih razloga zbog kojih postupak traje dugo jeste i činjenica da postoji veliki broj kriterijuma koje dijete mora ispuniti da bi uopšte moglo biti dato na usvajanje. Govorim iz perspektive samog djeteta, jer nisu sva djeca bez roditeljskog staranja automatski podobna za usvajanje.“

Mogućnosti za ubrzavanje samog procesa nema mnogo, jer je riječ o složenoj i zakonski strogo regulisanoj proceduri. Svaki korak zahtijeva detaljne provjere, procjene i saglasnosti nadležnih institucija, s ciljem da se prije svega zaštiti najbolji interes djeteta.

„Postupak usvajanja mora trajati nekoliko mjeseci, a često i do godinu dana, jer je svaki slučaj specifičan i zahtijeva individualnu procjenu. Konačna odluka nadležnog organa mora biti temeljno obrazložena i zasnovana na svim prethodno provedenim koracima“, istakao je profesor Lepir.

Mehanizam praćenja nakon usvajanja

Takođe, jedan od ključnih problema jeste nedostatak jasno definisanog mehanizma praćenja stanja djeteta nakon usvajanja. To je segment koji bi, po njegovom stručnom mišljenju, trebalo dodatno urediti i sistemski riješiti, kako bi se osigurala dugoročna dobrobit djeteta.

U trenutku kada se završi sudska procedura i okonča postupak usvajanja, dijete se pravno u potpunosti izjednačava s biološkim djetetom usvojitelja.

Od tog momenta dijete ima ista prava i obaveze kao rođeno dijete, i ne postoji pravni osnov da se prema njemu postupa drugačije ili da mu se ta prava ograničavaju.

„Bilo bi korisno uspostaviti neki oblik postusvojiteljskog nadzora ili savjetodavne podrške, kako bi se na vrijeme uočile eventualne poteškoće u prilagođavanju, jer nažalost postoje i slučajevi zloupotreba, porodičnih problema i zanemarivanja“, naglasio je.

Raskid usvajanja

Zabilježen je i konkretan slučaj u Bosni i Hercegovini u kojem su usvojitelji, nakon određenog vremena, pokušali da raskinu već zaključeno usvajanje. Iako su takvi primjeri rijetki, oni ukazuju na složenost procesa usvajanja i potrebu za ozbiljnom pripremom i dugoročnom podrškom porodicama koje se odluče na ovaj korak.

„Dijete je bilo uredno usvojeno, ali je tokom tinejdžerskog perioda ispoljilo određene oblike asocijalnog ponašanja, nakon čega su usvojitelji pokušali da sudskim putem prekinu usvojenje.“

To im, kako kaže naš sagovornik, nije uspjelo, jer važeći Porodični zakon RS ne predviđa mogućnost raskida potpunog usvajanja. U pravnom smislu, taj odnos se tretira isto kao i odnos bioloških roditelja i djeteta, sa svim pravima i obavezama koje iz toga proizlaze.

„Zbog toga smatram da je ključ u kvalitetnoj pripremi, ne samo djeteta, već i samih usvojitelja. Prije okončanja postupka potrebno je uvesti dodatne procjene, psihološke obrade i kontrole, posebno kada je riječ o međunarodnom usvajanju, gdje praktično ne postoje mehanizmi naknadne intervencije niti sistematskog praćenja.“

Sistem može da zakaže

U teoriji, usvajanje se smatra najpouzdanijim i najstabilnijim oblikom socijalne brige o djeci bez roditeljskog staranja, što je u velikoj mjeri i opravdano. Ipak, praksa nas ponekad demantuje i ukazuje na situacije u kojima sistem ne funkcioniše onako kako bi trebalo.

„U tim okolnostima, odgovornost države, koja u određenom smislu preuzima ulogu garanta najboljeg interesa djeteta, postaje izuzetno osjetljiva. Upravo zato postupci usvajanja moraju biti dugotrajni, temeljni i oprezni, kako bi se rizici po djecu sveli na minimum“, zaključio je Lepir.

"Sve smo pokušali..."

Sa velikom željom da postanu roditelji, započeli su proces usvajanja vjerujući da će im se želja konačno ostvariti. Umjesto toga, dočekali su ih mjeseci provjera, razgovora i neizvjesnosti, koji su se pretvorili u iscrpljujuću borbu sa sistemom. Par, koji je želio da ostane anoniman, kaže da ih je cijeli postupak na kraju emotivno i psihički potpuno iscrpio.

„Pokušali smo sve, više puta. Radnici Centra za socijalni rad dolazili su nam nekoliko puta u kuću, prolazili smo brojne razgovore i provjere, ali su procedure bile toliko komplikovane da smo se na kraju iscrpili, i emotivno i fizički.“

Dom u Banjaluci

Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ u Banjaluci predstavlja jedinu ustanovu u Republici Srpskoj koja na organizovan način pruža socijalnu zaštitu djeci bez roditeljske brige.

U ovoj ustanovi trenutno je smješteno 77 djece različitog uzrasta, koja dolaze iz svih krajeva Republike Srpske.