Na drumovima sve češće viđamo prizor koji spaja sirovu snagu mašine i neprikosnovenu žensku estetiku. One nisu samo saputnice na zadnjem sjedištu, one drže upravljač svog života i svojih motora.
Kroz priču jedne zrele žene sa ostvarenom diplomatskom karijerom i jedne mlade djevojke koja vlada trkačkom stazom, donosimo vam priču o slobodi, hrabrosti i ljubavi prema motorima koja ne poznaje granice ni godine.
Miris očeve radionice i trkačke staze
Ljubav prema motorima rijetko dolazi slučajno. Ona se najčešće rađa iz djetinjstva, kao nasljeđe ili kao čist, neukrotiv bunt. Za Kristinu Šešliju, magistricu diplomatije i međunarodnih odnosa sa karijerom dugom više od tri decenije, taj svijet je bio prirodno okruženje od malih nogu.
„Moj otac je autoelektričar, tako da sam odrastala uz miris ulja, zvuk motora i radionice. Ta ljubav prema svemu što ima motor zapravo traje od mog najranijeg djetinjstva. Vozila sam sve, od manjih vozila do kamiona, traktora, pa naravno i motora. Za mene motor nikada nije bio samo mašina, nego osjećaj slobode, kretanja i života“, započinje priču Kristina za Aloonline.
S druge strane, Bojana Šarkan u motoru pronalazi savršen balans za brzu svakodnevicu, a njen stil vožnje obojen je čistim adrenalinom. I dok se mnogi opredjeljuju za lagano krstarenje, Bojanu privlači jaka energija sportskih motora i savladavanje krivina. Trenutno posjeduje dva moćna motora: BMW s1000rr i Yamahu r6, sa kojom suvereno vlada stazom u Zalužanima.
„Više me privlače krivine, adrenalin i osjećaj slobode. Zvuk motora i miris asfalta za mene znače bijeg od stresa i osjećaj potpune slobode. Svaka vožnja od moja dva motora ima svoju draž i svoju priču“, ističe Bojana.
Ono što nju izdvaja u regionalnim okvirima jeste činjenica da je probila led tamo gdje se malo koja žena usudila kročiti. Postala je prva djevojka koja se utrkivala sa starijim kolegama u profesionalnoj klasi na stazi u Zalužanima, dokazavši da žene imaju itekako šta da pokažu u svijetu ekstremnog moto-sporta.
Diplomatija u štiklama
Jedan od najvećih stereotipa jeste da su motori rezervisani za određeni profil ljudi. Kristina Šešlija svojim primjerom to apsolutno demantuje. Spojiti visoku diplomatiju i tešku mašinu za nju je sasvim prirodno, iako priznaje da reakcije okoline umiju biti simpatične, posebno zbog njenog ličnog stila.
„Prijatelji iz raznih krajeva svijeta znaju moju potrebu za životom, putovanjima i avanturom, tako da još jedno prevozno sredstvo u mom životu nikoga ne iznenađuje. Ipak, zbog mog niskog rasta i štikli koje isključivo nosim dok vozim motor, dosta ljudi se iznenadilo kada bih na poslovni sastanak došla na motoru“, kroz smijeh priznaje Kristina, koja trenutno vozi Kawasaki Vulcan 800 i vjerna je retro duhu i čoperima koji odgovaraju njenom temperamentu.
Ona naglašava da su davno prošla vremena kada su motoristi predstavljani kao „loši momci“ i da danas pod kacigom možete sresti ljude svih profesija i nivoa obrazovanja. Na kraju, kako sama kaže, u diplomatiji i na drumu sve se svodi na jedno isto pitanje: „Da li si čovjek ili nisi?“
Pod kacigom nema nametnutih uloga
Za obje sagovornice, uprkos različitim godinama i stilovima vožnje, zajednički imenitelj je terapeutski učinak koji drum ima na ljudsku psihu. Kada se spusti vizir, nestaju svakodnevni problemi, titule i očekivanja društva.
Novinarski gledano, fascinantno je kako motor transformiše stres u čisti mir. Bojana ističe da pod kacigom najčešće bježi od gužve i negativne energije, fokusirajući se isključivo na put ispred sebe. Adrenalin koji osjeća na svom sportskom motoru nadjačava čak i fizički napor koji ovakva vožnja ostavlja na leđima i rukama.
Kristina vožnju opisuje sa jednom dubljom, gotovo poetskom zahvalnošću prema životu, naglašavajući važnost prisutnosti u trenutku:
„Motor vas nauči prisutnosti. Dok vozite, ne možete biti ni u prošlosti ni u budućnosti. Morate biti tu, u tom trenutku. Pod kacigom čovjek ostane sam sa svojim mislima, bez buke svakodnevice, bez nametnutih uloga i očekivanja. Ostaju samo put, vjetar i osjećaj slobode.“
Ona se kroz smijeh osvrće i na one manje romantične, ali stvarne momente na drumu:
„Nekad neko istrese pepeljaru kroz prozor pa vam se pepeo zalijepi za lice i na karmin na usnama. Ali i to je simbolika života - očistite se, nastavite dalje i opet uživate u svojim putevima i svojim ciljevima.“
Zajedničko krstarenje drumovima
Strah porodice je nezaobilazan dio života svakog bajkera. Ipak, u domovima naših sagovornica, sloboda i podrška su nadvladale strah.
Kristina s ponosom ističe da već više od trideset godina živi sa čovjekom koji je vjetar u leđa svim njenim snovima, uključujući i polaganje za A kategoriju. Ali, ta priča ide i korak dalje. Kristina je majka dvije kćerke, a jedna od njih je već krenula majčinim stopama.
„Poseban je osjećaj kada ispred vas, odnosno ispred svojih roditelja, na motoru vozi vaša kćerka. U tim trenucima osjetite i ponos i ljubav i onu roditeljsku brigu koja nikada ne prolazi. Naravno da svaki roditelj ima strah. Ali ljubav ne znači sputavanje. Ako sam ja svoju djecu učila slobodi, onda ih ne mogu učiti strahu od života. Mogu ih samo učiti odgovornosti“, jasna je Kristina.
Bojanina porodica takođe dijeli taj standardni strah i ispraća je rečenicom „molim te, vozi polako“, ali su svjesni da je motor dio njenog bića. Pored primarne porodice, Bojana je svoj mir i sigurnost pronašla u svom moto-klubu „MK Stado“ sa kojim obilazi predstojeće ljetne moto-festove. Oni su, kako kaže, njena druga porodica koja je čuva na cesti.
Bezbjednost na +35 stepeni i solidarnost na drumu
Dok ljeti viđamo neodgovorne vozače koji na motore sjedaju u šorcevima i papučama, banjalučke bajkerke šalju jasnu poruku o važnosti zaštitne opreme. Bojana oštro osuđuje vožnju bez pune „uniforme“, jer, kako kaže, na motoru jedna greška može previše da košta. Čak i kada su ljetne oluje nepredvidive, a asfalt klizav, ključ je u smirenosti i poštovanju pravila.
Što se tiče muške solidarnosti, obje sagovornice se slažu da se poštovanje na drumu ne prosi, već zaslužuje stavom i odgovornom vožnjom. Bajkeri stare garde, prema Bojaninim riječima, izuzetno poštuju žene koje ozbiljno pristupaju motoru, dok su mlađe generacije danas mnogo otvorenije.
Snovi i poruka svim ženama
Položaj žena u moto-kulturi danas je znatno vidljiviji. Kristina Šešlija, koja je imala čast da bude učesnica i domaćin prve ženske moto-štafete koja je obišla cijeli svijet (kada ih je svečano dočekala u Sarajevu), smatra da dostojanstvo nosimo u sebi, bez obzira na ulogu koju u tom trenutku igramo.
„Kroz godine naučite da se poštovanje ne traži, nego nosi u sebi, bez obzira da li imate pregaču, štikle, da li upravljate autobusom, nosite odijelo policajke ili vam kopačke bolje stoje od štikli. Kada znate ko ste, ljudi to osjete. Na drumu smo svi isti. Motor ne priznaje titule ni status, samo karakter i srce“, poručuje Kristina.
Sa druge strane, Bojana sanja o velikim evropskim turama i profesionalnim trkama, svjesna da to traži mnogo odricanja, ali ne odustaje od svojih snova.
Za kraj, ove dvije nevjerovatne žene pružaju podršku djevojkama i ženama koje sa čežnjom gledaju u dvotočkaše, ali se boje osude okoline ili čuvene rečenice „nije to za tebe“, da se odvaže i slučaju instinkt.
„Ne mora svaka žena sjesti na motor da bi bila hrabra, ali ako imaju želju naučiti da voze, ja sam tu i rado ću im pomoći. Jedan je život i trebamo ispunjavati svoje želje, paziti jedni druge i dozvoliti ljudima da žive svoje snove. Dozvolite sebi da barem pokušate živjeti ono što vas čini sretnima“, kazala je Kristina.
Drum ne bira ni godine ni profesiju, on bira one koji se usuđuju da osjete slobodu punim plućima. Naše dvije sagovornice su dokaz da se najljepše priče pišu onda kada hrabrost i ljepota sjednu za upravljač.
Komentari (0)