Vera se sjeća da je jedan momenat seckala povrće u kuhinji, da bi već u sljedećem momentu bila u bolnici. Doktori su rekli, polako, oporavićeš se, a ona nije mogla ni da priča

Glava mi se cijepala. Otvorila sam oči i nisam razumijela gdje sam. Bijeli zidovi, intravenska infuzija, miris lijekova.

"Vera, kako se osjećate?“ medicinska sestra se nagnula nada mnom.

Pokušala sam da odgovorim. Usta me nisu slušala. Jezik mi je bio težak, a riječi nisu htjele da se oblikuju.

"Ne brini. Imala si moždani udar. U bolnici si. Sve će biti u redu.

Moždani udar!!! Nisam razumijela kako se to dogodilo.

Onda sam se sjetila. Stajala sam u kuhinji i sjekla povrće za salatu. Htjela sam da legnem. Vrtjelo mi se u glavi. Sjela sam na stolicu. Onda je pao mrak.

Probudila sam se u bolnici.

Moj muž Andrej je stigao sljedećeg dana. Stajao je pored kreveta i gledao me.

"Liječi se, Vera. Liječi se", rekao je kratko i otišao.

Bila sam u krevetu mjesec dana. Oporavljala sam se. Učila sam ponovo da govorim i pomjeram ruku. Bilo je teško. Sporo. Ali sam se trudila maksimalno.

Andrej je dolazio jednom nedjeljno. Donosio bi voće, sjedio bi ćutke deset minuta, a zatim odlazio.

Otpuštena sam krajem oktobra. Andrej me je dočekao na izlazu iz bolnice i smjestio me u auto. Vozili smo se u tišini.

Zaustavili smo se ispred kuće. Izašla sam i popela se na četvrti sprat. Ubacila sam ključ u bravu, ništa se nije dešavalo. Probala sam ponovo - ništa.

"Andrej, šta nije u redu sa bravom?"

"Andrej?"

"Vera..."

Okrenula sam se ka njemu.

"Šta?"

"Stan više nije tvoj. Treba da se iseliš."

Srce mi je potonulo.

"Kako nije moj?! Ovo je naš stan!"

"Bilo je. Sad je Kristinin."

Nisam razumijela ni riječ. Kao da sam ponovo doživljavala novi moždani udar.

"Ko je Kristina?"

"Moja devojka. Prepisao sam joj stan. Prije mjesec dana."

Noge su mi popustile. Uhvatila sam se za zid. Djelovalo je kao loša šala, samo što se na njegovom licu vidjelo da to nije šala.

" Šta si uradio?!"

„Imala sam pravo. Stan je bio moj. Na kraju krajeva, bila si nesposobna posle moždanog udara. Potpisao sam ugovor o poklonu.“

"Šta to znači?! Nisi imao pravo!"

"Jesam. Imao sam punomoćje. Od tebe. Sjećaš se, prije dve godine si mi dala punomoć da raspolažem našom imovinom! Onda kada sam prodavao vikendicu? Nikada ga nisi opozvala."

Sjetila sam se. Da, potpisala sam. Generalno punomoćje. Prodavao je vikendicu, a bili su mu potrebni dokumenti.

Ali to punomoćje je bilo za vikendicu! Ne za stan!

"Ovo je nezakonito! Tužiću te!"

Slegnuo je ramenima.

"Daj mi to. Stan je već preregistrovan. Mjesec dana si ležala u krevetu, kao biljka, ništa nisi razumijela. Mislio sam da je pitanje vremena kad ćeš umrijeti. Ljekari će potvrditi."

Okrenuo se i ušao unutra.

Stajala sam na stepeništu. Mirisalo je na mačke i vlagu. Bilo je hladno.

Pozvala sam prijateljicu. Došla je i odvela me kod sebe.

Sljedećeg dana smo otišle ​​kod advokata.

Advokat je pregledao dokumenta.

„Ugovor o poklonu je sastavljen prije mjesec dana. U vrijeme potpisivanja, bili ste u bolnici nakon moždanog udara. Ovo se može osporiti. Moraćete da dokažete da ste bili nesposobni u vrijeme potpisivanja.“

"Ali ja nisam ništa potpisala!"

"Evo vašeg potpisa."

Pokazao mi je darovni ugovor. Na dnu je bio širok potpis. Sličan mom.

"Nisam ja! Nisam to potpisala!"

„Potrebna nam je stručna analiza. Grafološka. Ako se potvrdi falsifikat, to je krivični slučaj.“

Ispitivanje je trajalo dva mjeseca. Zaključak: potpis je napravio neko drugi, imitirajući Verin rukopis.

Falsifikovanje. Podnijela sam prijavu, pokrenuta je krivična prijava.

Andrej je pozvan na saslušanje. Tvrdio je da sam ja sama potpisala poklonski ugovor prije moždanog udara. Da sam tražila da se stan prepiše na Kristinu jer sam se plašila da ću umrijeti.

Gluposti. Ali je bilo teško dokazati.

Suđenje je trajalo godinu dana. Dokazala sam da sam u vrijeme potpisivanja bila nesposobna. Dostavila sam ljekarska uvjerenja i svjedočenje ljekara.

Andrej je angažovao dobrog advokata. On je dokazao da je ugovor o poklonu bio legalan.

Na kraju, sud je proglasio transakciju nevažećom. Stan mi je vraćen.

Ali vrijeme je izgubljeno. Godina sudskih sporova, stresa i novca za advokate.

A stan... Vratila sam se tamo poslije sudske odluke. Sve se promijenilo. Renovirali su. Moj namještaj je jednostavno izbačen. Zidovi su prefarbani. Mirisalo je na tuđi parfem.

Stajala sam nasred dnevne sobe i razmišljala: da li je vredilo?

Sada živim sama. Andrej je nestao. Kristina takođe.

Ali moja kuća više nije DOM. To je samo stan. Sa tuđim tapetama i tuđom istorijom.