Jusuf Mujić iz Tuzle svojim primjerom vratio je vjeru u dobre i časne ljude.

Kada je saznao da je snaha napustila njegovog sina, nije mogao da prihvati da trojica njegovih unuka završe u Domu za djecu bez roditeljskog staranja ili kod hranitelja. Zajedno sa suprugom, odlučio je da preuzme potpunu brigu o Alenu, Anesu i Amelu, i tako promijeni njihov život iz korijena.

Borba za starateljstvo

Kada je Jusuf otišao u nadležni Centar za socijalni rad, uzeo je djecu za ruku i doveo ih kući. Pravni proces da postane njihov staratelj trajao je više od šest mjeseci. Kada je konačno dobio odobrenje, sreći i ponosu nije bilo kraja.

"To je jako tešak udarac i kad čuješ, a kamoli kad ti se desi. Želja svakog dede je da mu unuci uspiju. Ta borba - ja je nisam ni osjetio. Kad nešto želiš, voliš i hoćeš, pogotovu hoćeš, onda to ide, to se lagano sve savladava. Znate, bilo je trenutaka...valja tri muškarca izgurati", kaže deda Jusuf za RTV "Slon".

Ponosni deda i trud koji se isplatio

U svojoj 68. godini, Jusuf ističe koliko je ponosan na svoje unuke i kako rastu u odgovorne i dobre mlade ljude. Priznaje da je bilo potrebno mnogo truda da bi ih usmjerio na pravi put i obezbijedio im stabilan dom.

"Pola godine sam se borio da oni ostanu kod mene. Najmlađi je imao samo dvije godine i kako ih dati u dom pored živog dede i babe. Ja sam ih uzeo u ruke i doveo svojoj kući", rekao je Jusuf.

https://aloonline.ba/zivot/stefan-je-postao-poznati-pjevac-pa-poslije-35-godina-saznao-sok-stvari-o-sebi-vratio-se-na-balkan-kako-bi-otkrio-pravu-istinu/

Njegov sin je ostao bez podrške kada ga je supruga napustila, ostavljajući troje djece. Centar za socijalni rad je prvobitno odlučio da djeca budu smeštena u ustanovu, što je Jusufa duboko pogodilo.

"Ja sam preuzeo stvar u svoje ruke, iako sam već bio na početku sedme decenije. Danas moje srce je puno ponosa i topline", ističe Jusuf.

Unuci danas – ponos deda i babe

Danas su Alen, Anes i Amel zahvalni dede i babi za sve što su učinili za njih. Njihov život je ispunjen školom, sportom i snovima za budućnost.

Najmlađi, Amel, sada je treći razred osnovne škole, trenira karate i sanja da postane policajac.

"Želim da budem policajac kad porastem jer je to posao gdje se boriš protiv kriminalaca, a ja nisam kriminalac", rekao je Amel Mujić.

Dvadesetogodišnji Anes, takođe karatista, želi da bude trener:

"Nikakav drugi posao neću da imam. Želja mi je samo da budem trener", kaže Anes. Dodaje da se više čuje sa ocem nego sa majkom:

"Imam njihov broj, ponekad se dopisujem sa ocem, nekada me i nazove pa pričamo. Sa majkom se ne čujem, odgovorim samo kada mi pusti poruku, a to je jako rijetko."

Najstariji, Alen, je najuspješniji karatista, sa oko 50 medalja, uključujući i nedavno osvojeno zlato u Lukavcu.

"Cilj mi je bio da budem najbolji. Da bih imao bolju sliku sebe i da me ljudi gledaju drugačije", objašnjava Alen.

On posebno pazi da njegova braća ne opterećuju dedu i babu i pomaže u brizi o mlađoj braći:

"Prvo da ih ne sekiramo, jer su stari, a pomažem im i oko brige o mlađoj braći jer neko mora", dodaje Alen.

Radost i zahvalnost u svakodnevnom životu

Za Jusufa, svaka medalja, dobra školska ocjena ili uspjeh njegovih unuka predstavljaju trenutke neizmjerne sreće i ponosa.

"Ja sam veoma ponosan, malo je to teško i opisati. Nadam se da sam učinio za njih koliko sam mogao", rekao je Jusuf drhtavim glasom, jasno pokazujući koliko mu znači njihov uspjeh i sreća.

Jusuf Mujić i njegova supruga pokazali su da prava ljubav i predanost porodici mogu promijeniti život, a njihova priča inspiracija je svima koji vjeruju u snagu dobrih djela, prenosi Stil.