Njegovu ispovijest prenosimo u cjelosti:

Teško je suditi drugome, ali još teže živjeti pred sudom koji nije tvoj.

Svi imamo svoj sud i svoja iskustva kroz život. Sudi samo Svemoćni. Ipak, vjerujem u jedno: postoje među nama oni koje su stigla surova prokletstva.

Moja malenkost, evo, već dvanaest godina plaća — ko zna čije sve grijehe. Živim život bez života. Ne krećem se kao zdravi ljudi. Nesrećama i bolestima nikad kraja, a nikome nisam svjesno nanio nepravdu. Nisam dao da se ubijaju životinje. Nepokretan, živim sa troje vjernih pasa u kući — ni vode im ne mogu nasuti.

U zlim vremenima nisam nosio oružje. Nisam činio zulum. Naprotiv, spašavao sam prognane, bez obzira kojem su narodu pripadali.

Dok sam bio direktor, pomagao sam slabijima iz potrebe — ne zbog reklame. Nikada nisam kockao. Nisam pio alkohol, ni kafu. Nisam imao poroke.
Kao dječak, bio sam često u crkvi sa sveštenikom, mojim prijateljem. Radio sam na izgradnji crkve. Bio sam i traktorista, sin uglednog oca. Omiljeno dijete u selu. Odličan đak kroz sve razrede škole. U srednjoj školi sam bio "domaćica" svojoj braći, služio roditelje više nego druga djeca.

Moja jedina mana — bio sam nestašan dječak koji je volio sport i ribolov. Ali kroz život me pratio samo teret. Lomovi ruke, noge, potres mozga, lom kičme, encefalitis mozga.

Gubitak pamćenja — najmanje tri godine. Nosim u sebi gen brzine i naivnog vjerovanja u ljude. I to danas skupo plaćam. Ljudi su me nekad korili.

Danas me, pred kraj, mrcvare upravo oni koje sam najviše volio. Oni kojima sam dao dio svoje mladosti.

Kroz godine bolesti, doživio sam rijetku bruku i poniženja, skrnavljenje ugleda, zatiranje svakog traga mog boljeg života.

Doživio sam osjećaj poniženja od strane ljudi bez biografije, sumnjivog znanja, lažnog morala. Iskorištavali su moju bolest, pravili sebi reklamu na mojoj nesreći. Nikom nisam blokirao poziv. A meni su to svi učinili — rođena krv.

Meni je ta ljudska sramota teža od svih mojih bolesti, jer imam emocije. Nisam gord. U ljutnji sam povratljiv. Znam praštati.

Osjećaj da si odbačen od sopstvene porodice, od ljudi koji imaju, e to mi lomi dušu više od svega.

Čak i kad sam bio u stanju bez svijesti, imao sam osjećaj da sam ljudima smetnja. Fizički bolesnik, emocionalni višak.

Ova priča je duga. Ali je poučna. Doživio sam i tri tiha progona s vlastite imovine. Pritisak. Prešutno izguravanje. Kao da sam prerano otpisan. Kao da više ne pripadam nikome, a bio sam pedesetogodišnji gospodin, na vrhu karijere. Sad sam trajni invalid. Nepokretan, sam, zaboravljen.

Već dvanaest godina ne živim nego vegetiram. Bolestan, nepokretan, zarobljen u tijelu koje više ne služi svrsi, a um mi bistri o svemu što je bilo i što jeste. Onih koji me se još sjećaju je sve manje. Ostali su mi samo psi. Tri psa, vjernija od većine ljudi u mom životu. I njima ne mogu ni vode nasuti.