Njegova sjećanja na najveće legende muzike, Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić, ruše mitove u koje je javnost decenijama vjerovala.
Iako su mnogi romantizovali odnos između Tome i Silvane, Pavković iz prve ruke tvrdi da tu nije bilo ničega.
"Ljubav između Silvane i Tome nije postojala uopšte, jer da jeste, svi bi to znali, čitav Beograd. Toma je bio zaljubljen u alkohol i kocku", izričit je muzičar.
Silvanu pamti kao izuzetnog prijatelja i profesionalca, a malo je poznato da je upravo on oblikovao njen najveći hit.
"Sticajem okolnosti, sve četiri pjesme sa prve ploče sam ja aranžirao kao klinac, imao sam 23 godine. Tako da je uvod pjesme ‘Šta će mi život’ mojih ruku djelo", prisjeća se Pavković.
“Našli su samo sandalu”
Sjećanja na 10. oktobar 1976. godine kod harmonikaša ni danas ne blede. Tog fatalnog dana, Pavković otkriva zašto je pjevačica predala volan u ruke šefa orkestra Radeta Jašarevića.
"Vjerovatno mu ne bi ni dala da vozi, ali imala je burnu noć prije toga u Požarevcu, udarila je glavom, šta li je bilo, i ne sjećam se više. Smatrala je da će on biti najsigurniji, dala mu je auto", objašnjava on.
Prizor sa mjesta nesreće bio je apokaliptičan.
"To je gorjelo nebo i zemlja. Ja to nikada u životu nisam vidio, kola nisu postojala. Tu su završili, kod Kolara, na 55. kilometru. Iz ovog ugla, ona je imala 37 godina, Mirjana je imala 25, i još trudna, i da se to tek tako desi… Nije se našlo ništa, tražili su stvari sto metara po njivi i našli su samo sandalu", svjedoči muzičar.
Od sirotinje do bakšiša od 8.000 dolara
Prije nego što je postao legenda, Pavković je živeo u teškoj nemaštini na Banovom brdu.
"Kao i sva djeca u onom vremenu, rođeni smo u sirotinji. Nije bilo ničega, ali bilo je mnogo djece, radosti i sreće i u najmanjem", priča Pavković i slikovito opisuje svoje odrastanje.
"Dobije najstariji brat džemper i preraste ga, ali meni velik. Ja kao imam djevojku, koja ima 11 ili 12 godina, i sad ne mogu nikako da mu ga uzmem da izađem napolje jer mi je velik”.
Kada je počeo da svira u čuvenom beogradskom restoranu “Park”, bio je toliko patrijarhalno vaspitan da je odbijao bakšiš.
"Prvo veče se završava i zove mene šef. Odem ja u sobu, a oni dijele bakšiš. To je za mene bilo. Ne znam, kao da me neko ubio! Ja da uzimam bakšiš?! Pa to je kao da prosiš po ulici! Ja ga odbijem i svi su mi se smijali", sjeća se on.
Talenat ga je ubrzo doveo do zarada od kojih mu se vrtjelo u glavi. Filmska situacija dogodila se u Moskvi prije 20 godina, kada je svirao za jednog ambasadora, prenosi Kurir.
"Završi se ono i krenuli smo kolima, daju mi torbu i kažu: ‘Ovo je za našeg Milančeta, da mu malo krene.’ A u torbi 8.000 dolara! A ja sam svirao tri sata. Brdo para je bilo, stvarno", zaključuje proslavljeni muzičar svoju nevjerovatnu priču.
Komentari (0)