Rođena kao Jelena Jovanović 3. novembra 1933. godine u Beogradu, ostavila je neizbrisiv trag u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji, ali i u kolektivnom sjećanju publike koja ju je doživljavala kao oličenje elegancije i dostojanstva.

Još od ranih dana bilo je jasno da pripada posebnoj porodičnoj lozi. Bila je unuka Mitar Martinović, crnogorskog divizijara, kasnije divizijskog generala Jugoslovenske vojske i predsjednika vlade Kraljevine Crne Gore, a kroz porodične veze dovodila se i u srodstvo sa kraljem Nikola I Petrović-Njegoš. Njeno porijeklo dodatno je osvijetlio njen sin, slikar Nikola Žigon, koji je jednom prilikom rekao:

"Ja sam poluslovenačkog, polucrnogorsko-srpskog porijekla. Prezime Žigon vuče francuske korijene. Navodno je neki Žerar Žigon, Napoleonov vojnik, ostao da živi u glavnom gradu Ilirske provincije, Ljubljani. Moja majka je po ocu od Jovanovića iz Bajine Bašte, dok je njena majka od Martinovića sa Cetinja. Bila je u srodstvu sa kraljem Nikolom, po kome sam dobio ime".

Njena umjetnička karijera započela je još 1953. godine u filmu „Opštinsko dijete“, a potom su se nizale uloge koje su obilježile epohu: „Ljubav i moda“, „Obračun“, „Zvižduk u osam“, „Jutro“, „Vruć vetar“, „Ćao inspektore“, „Posljednji krug u Monci“, „Paket aranžman“, „Kraj dinastije Obrenović“, „Seljaci“, „Ravna Gora“ i mnoge druge. Ipak, najšira publika pamti je po ulozi Jelene Todorović u kultnom serijalu Žikina dinastija, zbog koje su je mnogi i u stvarnom životu oslovljavali imenom njenog lika.

Osim domaće scene, ostvarila je uspjehe i u inostranstvu. U Australiji je snimila filmove „Obećana žena“ i „The picture show man“, dok je u legendarnoj seriji o Vinetuu igrala uz holivudskog glumca Stewart Granger, čime je njeno ime upisano i u svjetsku kinematografiju.

Njena ljepota i harizma bile su legendarne, pa su je često nazivali srpskom Sophia Loren. O njenom posebnom umjetničkom izrazu govorio je i Velimir Bata Živojinović:

„Jelenin nevjerovatan, senzualan glas, izvajana figura, elegancija i gracioznost koju su reditelji veoma koristili za duge kadrove njenih silazaka niz stepenice, nema koga nisu plenili. Zamislite: ona trči niz stepenice, ne gleda u njih, već u daljinu…“

Privatni život Jelene Žigon bio je neraskidivo vezan za njenog supruga, glumca Stevu Žigona, sa kojim je bila u braku sve do njegove smrti 2005. godine. Njihova ljubavna priča započela je kada je imala samo 17 godina. O toj ljubavi govorila je iskreno:

„U Stevu sam se zaljubila još sa 17 godina na Akademiji, gdje je radio kao asistent. Od onda sam pod njegovom rediteljskom palicom“.

I Stevo je o njihovom odnosu govorio sa dubokim emocijama:

„Godina 1958. unijela je u moj život bitne promjene. Oženio sam se Jelenom Jovanović i dobio sina Nikolu, danas cijenjenog i intrigantnog slikara. Gospođa Žigon potpisivala se Jelena Jovanović-Žigon. Bilo je dobronamjernih koji su taj potpis čitali ovako: Jelena Jovanović minus Žigon“.

Mjesec dana pred smrt, izgovorio je riječi koje svjedoče o snazi njihove veze:

"Nisam se naročito istakao u porodičnom životu i pokušao sam da to nadoknadim s Ivanom. A Jelena… I sad joj ovako mator govorim Marčbenksa: "Žudim za tobom, ne da bi bila moja u mraku povjerenja, već u nespokojstvu žive sumnje koja nanosi rane. I sada je lijepa moja Jelena. Au, mnogo je lijepa! Mnogi koji su bili zaneseni njenom ljepotom, nisu stigli da vide koliko je veliki njen dar. Taj usud prati i Ivanu, mada ona ume da tuče nokautom. I sad kad me pitaju koje sam sve nagrade dobio i koje su mi najdraže, odgovaram: Nagrađen sam Ivanom, Nikolom, Jelenom i Vanom. I unuka mi je mnogo lijepa".

Njihova djeca, Ivana i Nikola, nastavili su umjetničkim putem, a ćerka Ivana ostavila je snažno svjedočanstvo o porodičnoj bliskosti kroz opis posljednje noći svog oca:

"Stevinu posljednju noć probdjeli smo zajedno kod kuće, on, mama, ja i pas Bimbo. Ležao je kraj njegovih nogu nepomičan, nepomičniji od Steve, a ja sam čitavu noć pjevala svom tati o danu pobjede nad fašizmom i ponajviše Bulat Okudžava. Toga jutra nisam primijetila da sam ozdravila i da više nemam temperaturicu koja me je pratila posljednja dva mjeseca. Osjećala sam samo jednu čudnu stvar. Moja ruka, kojom sam čitavu noć držala tatinu ledenu ruku, nije se hladila. Zapravo, tokom noći postajala je sve toplija".

Iako je njen život bio ispunjen umjetnošću, nije bio lišen teških trenutaka. Godine 2015. doživjela je veliku traumu kada joj je u kuću upao provalnik:

"Bio je veoma jak, ali mlađi čovjek. Gurnuo me je i maltretirao, držao za vrat i sve vrijeme je govorio: 'U redu je Jelena, neću vas ubiti'. Valjda je to rekao kako ne bih vrištala. Nisam mogla da mu odgovorim jer me je prigušio, pa je počeo da obija fioke. Uzeo je novčanike sa stola, nešto novca što imam".

Pored glume, bila je posvećena i humanitarnom radu. Nakon bombardovanja osnovala je biblioteku u Kosovskoj Mitrovici, a 2004. godine zajedno sa ćerkom Ivanom ansambl „Kosovski božuri“. Bavila se i dramatizacijom poezije Desanka Maksimović, Dušan Kostić i Dragan Kolundžija, stvarajući scensko-muzičke forme koje su izvođene u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Za svoj rad dobila je brojna priznanja. Nagradu publike „Zlatni prsten“ za najbolju glumicu osvojila je 1961. godine, dok je 2006. dobila plaketu Jugoslovenske kinoteke za izuzetan doprinos filmu. Dobitnica je i nagrada Zlatni beočug, Ordena Njegoša prvog stepena, Medalje Njegoša koju joj je dodijelio Amfilohije Radović, kao i priznanja Počasni građanin Aleksandrovca. Na samom kraju života, u martu 2018. godine, na međunarodnom forumu Zlatni vitez u Rusiji, dobila je nagradu za životno djelo „Sergej Bondarčuk“, jedno od najznačajnijih priznanja u oblasti filma.

Jelena Žigon preminula je 10. aprila 2018. godine u Beogradu, u 85. godini života, nakon kraće bolesti. Sahranjena je na Novom groblju, a njena ćerka Ivana je godinu dana kasnije u porodičnoj kući na Senjaku otvorila memorijalnu sobu sa njenim fotografijama, nagradama i ličnim predmetima, kao trajno sjećanje na ženu koja je obilježila jednu epohu.

Mirna, dostojanstvena i posvećena porodici, Jelena Žigon ostaje simbol vremena u kojem su umjetnost i elegancija išle ruku pod ruku, a njena priča i danas inspiriše generacije koje dolaze, prenosi Ona.rs.