Iako većina vjeruje da je tajna u soli ili posebnom načinu prženja, pravi razlog krije se u jednom dodatku koji se koristi u Americi.

Prema navodima stranih medija, Mekdonaldsov pomfrit nakon prženja smije da stoji svega sedam minuta prije nego što bude bačen, kako bi zadržao prepoznatljiv ukus i hrskavost.

Kada je riječ o samom krompiru, kompanija koristi posebne sorte poput „Innovator“ i „Russet Burbank“, koje daju duge i pravilne komade.

Navodi se da krompiri koji ne ispunjavaju standarde dužine ne završavaju u prodaji, zbog čega pomfrit u pakovanjima izgleda gotovo identično.

U Evropi se pomfrit prži u mješavini ulja uljane repice i suncokretovog ulja, ali američka verzija ima drugačiji ukus zbog posebnog dodatka.

Naime, u SAD se u ulje dodaje takozvana prirodna aroma govedine.

Riječ je o smjesi koja sadrži mliječne derivate i pšenicu, a upravo ona pomfritu daje blagu aromu mesa i roštilja po kojoj je poznat.

Bez tog dodatka, tvrde poznavaoci prehrambene industrije, ukus bi bio mnogo običniji i sličniji standardnom pomfritu.

Zanimljivo je da je još pedesetih godina prošlog vijeka Mekdonalds koristio mješavinu biljnog ulja i goveđe masti, jer dobavljači tada nisu imali dovoljno opreme za preradu ulja.

Taj spoj postao je zaštitni znak ukusa koji je lanac restorana proslavio širom svijeta.

Međutim, tokom osamdesetih godina, zbog kampanja protiv zasićenih masti, lanci brze hrane počeli su da izbacuju životinjske masti iz pripreme hrane.

Kako prenose strani mediji, mnogi su tada primijetili da pomfrit više nema isti ukus, pa su kompanije pokušale da pronađu način da zadrže prepoznatljivu aromu, piše Krstarica.