Pojedine rečenice mogu zvučati sasvim opravdano, ali ako ih neko stalno koristi kako bi izbjegao odgovornost, umanjio tuđe potrebe ili razgovor ponovo usmjerio na sebe, mogu ukazivati na sebičan obrazac ponašanja.

Važno je, međutim, imati na umu da jedna izgovorena rečenica ne čini osobu sebičnom. Mnogo više govore kontekst i ponašanje koje se ponavlja.

1. „Ja sam već jeo“

Kada se društvo dogovara gdje će ručati, jedna osoba saopšti da je već jela, ne vodeći računa o tome da li postoji zajednički plan.

Problem nije u tome što je neko već imao obrok, već u tome što ne razmišlja o potrebama drugih i očekuje da se svi prilagode njegovoj odluci.

2. „Trebalo je da mi kažeš“

Kada prijatelj ili partner konačno prizna da ga nešto dugo povređuje, odgovor može prebaciti odgovornost na njega.

Umjesto da razmisli o svom ponašanju i mogućem doprinosu problemu, osoba poručuje da je druga strana kriva jer ranije nije progovorila.

3. „Neću da lažem“

Ova rečenica često prethodi mišljenju koje niko nije tražio, poput komentara da nekome određena odjeća ili boja ne stoji.

Lični ukus tada se predstavlja kao neupitna činjenica, a neprijatna primjedba kao usluga. Ako se sagovornik uvrijedi, problem se prebacuje na njegovu navodnu preosjetljivost.

4. „To me podsjeća na ono što se meni dogodilo“

Povezivanje tuđeg iskustva sa sopstvenim može biti znak razumijevanja i empatije. Međutim, problem nastaje kada svaka priča druge osobe postane samo povod za razgovor o sebi.

Umjesto da sasluša sagovornika, osoba preuzima razgovor i ponovo sebe stavlja u prvi plan.

5. „Samo sam iskren prema tebi“

Ponekad se grube riječi predstavljaju kao dokaz iskrenosti i hrabrosti.

Osoba koja ih izgovara može sebe vidjeti kao nekoga ko samo govori istinu, dok sagovornika koji se zbog toga osjeti povrijeđeno proglašava preosjetljivim.

Ipak, iskrenost ne podrazumijeva odsustvo obzira. Istina se može izgovoriti jasno, ali i pažljivo.

6. „Pusti me da završim“

Svako ima pravo da dovrši misao, ali ova rečenica može postati sredstvo za dominaciju u razgovoru.

Sebična osoba razgovor doživljava kao sopstveni nastup, dok druge vidi kao publiku koja treba da sačeka svoj red da govori.

7. „Rekao sam ti“

Kada prijatelj donese pogrešnu odluku i već se suočava s posljedicama, umjesto podrške dobija podsjećanje na to ko je bio u pravu.

Takva reakcija stavlja ličnu pobjedu ispred bliskosti. Umjesto da ponudi pomoć i razumijevanje, osoba koristi tuđi problem kako bi potvrdila vlastitu ispravnost.

8. „Meni niko nikada ništa ne učini“

Ovu rečenicu često izgovara osoba koja dobro pamti sve što je učinila za druge, ali teško primjećuje ono što je sama dobila.

Tuđe vrijeme, trud i pomoć kao da ne postoje ako nisu pruženi na način koji je očekivala. Zbog toga sebe stalno doživljava kao nekoga kome drugi čine nepravdu.

9. „Ja ovo zaslužujem“

Ova rečenica sama po sebi ne mora biti problematična. Može predstavljati zdrav način da osoba sebi dozvoli odmor ili zadovoljstvo.

Međutim, drugačije značenje dobija kada služi kao opravdanje za stalno traženje posebnog tretmana, privilegija i izuzetaka od pravila, bez obzira na potrebe drugih.

10. „To je samo tvoje mišljenje“

Kada joj neko kaže da ga je određeni postupak povrijedio, sebična osoba može njegovo iskustvo pretvoriti u raspravu.

Umjesto da sasluša kako se druga strana osjeća, ona tuđe emocije tretira kao stav s kojim može da se ne složi. Na taj način izbjegava da razmotri posljedice vlastitog ponašanja.

11. „Pomogao bih da si me pitala“

Ova rečenica može zvučati kao ponuda pomoći, ali ponekad prikriva izbjegavanje odgovornosti.

Obaveza je bila očigledna, ali je osoba čekala da dobije posebno uputstvo. Tako teret planiranja, organizacije i raspodjele zadataka ostaje na nekome drugom.

To se posebno može primijetiti u zajedničkom životu, kada jedna osoba mora stalno da primjećuje šta treba uraditi i da drugima dodjeljuje obaveze.

Obratite pažnju na ponašanje, a ne samo na riječi

Svako ponekad izgovori nešto nepromišljeno ili se brani kada se osjeti prozvanim. Razlika između sebičnog postupka i obrasca ponašanja vidi se u onome što slijedi.

Osoba koja ima razumijevanja za druge spremna je da zastane, razmisli, izvini se i pokuša da promijeni svoje ponašanje. S druge strane, neko ko uporno izgovara iste rečenice kako bi izbjegao odgovornost nastavlja da zanemaruje tuđe potrebe.

Zato nije dovoljno slušati šta neko govori. Važno je posmatrati da li se nakon razgovora nešto mijenja ili jedna osoba iznova ostaje s osjećajem da njene potrebe nisu važne, piše Bolde.