Sveta novomučenica Zlata Meglenska

Rođena u selu Slatini u Meglenskoj oblasti, od siromašnih seoskih roditelja, koji imahu još tri kćeri. Sveta Zlata bješe krotka i pobožna djevojka, mudra mudrošću Hristovom i zlatna ne samo po imenu nego i po srcu bogobojažljivom. Kada Zlata jednom izađe na vodu, uhvatiše je neki besramnici Turci i odvukoše u svoju kuću.

Kada joj jedan od njih nuđaše da se poturči i da mu bude žena, neustrašivo odgovori Zlata: „Ja u Hrista vjerujem, i njega jedinoga znam kao ženika svoga; Njega se neću odreći nikada, makar me vi i na hiljade muka metnuli i na komade isekli“. Tada joj dođoše roditelji njeni sa sestrama. I rekoše joj roditelji: „Kćeri naša, smiluj se sebi i nama, roditeljima svojim i sestrama, odreci se Hrista prividno, da budeš sretna i ti i mi, a Hristos je milostiv, oprostiće ti grijeh, učinjen u nuždi života“. I plakahu gorko roditelji bedni i sestre i rođaci. No viteška duša Svete Zlate ne dade se pobediti đavolskim zamkama.

Ona odgovori roditeljima svojim: „Kad me vi savjetujete da se odreknem Hrista, istinitog Boga, niste više roditelji moji ni sestre moje; imam oca Gospoda Isusa Hrista, i majku Bogorodicu, i braću i sestre — svetitelje i svetiteljke“. Tada je Turci baciše u tamnicu, gdje ležaše tri mjeseca; i izvođahu je svaki dan i šibahu dok krv njena ne zatopi zemlju. Najzad je obesiše strmoglav i podložiše vatru, da bi se od dima ugušila. No Gospod bješe sa Zlatom i davaše joj silu u stradanju. Na posletku je obesiše o drvo i isekoše svu na male komade. I tako ova mužestvena devica predade duh svoj Bogu i preseli se u rajska naselja, 1796. godine. Komade njenih moštiju razneše hrišćani po svojim domovima radi blagoslova.

Sveta novomučenica Bosiljka Pasjanska

U Pasjanu, drevnom srpskom selu kraj Gnjilana na Kosovu, poznatom još iz srednjeg vijeka, živjela je, po preseljenju iz kumanovskog kraja u 18. vijeku, blagočestiva porodica Rajičić. U sirotinjskom domu sa roditeljima, braćom i sestrom, uzrastala je u pobožnosti i blagočešću krasna djevojčica Bosiljka, odlikujući se krotkom naravi i smirenošću, trudoljubljem i poslušnošću. Od malih nogu svikla je da pomaže svojoj materi u svim kućnim poslovima i oko stoke, a ocu i braći u poljskim radovima; na njivi i livadi, u sabiranju letine i pripremi hrane za stoku i ogreva za zimu.

O praznicima je sa roditeljima odlazila na službu Božiju, a uveče se dugo i usrdno molila pred slavskom ikonom i starim, uramljenim ikonama Majke Božije i svete Petke, koje su njeni preci doneli iz postojbine. Njeno srce je naročito plamtelo za vreme božićnih i uskršnjih praznika, kada se sa porodicom i drugom seoskom djecom pričešćivala svetim Hristovim tajnama.

Kada je napunila 17 godina roditelji su je prvi put poveli u Gnjilane, na Ivanjdan, kada se u ovoj varoši sabira narod iz svih pomoravskih srpskih sela. Jedanput je išla i na sabor (Svetih Arhangela) u manastiru Draganac. Svojom naočitošću i lepotom tijela Bosiljka nije ostala nezapažena, kako od pogleda rodbine i poznanika, tako i neznabožaca. Demonsku požudu prema lijepoj, mladoj Pasjanki pokazao je neki Arnautin iz Depca i vrebao svaku priliku da je nasilno ugrabi. Zato je, zajedno sa svojim rođacima, dugo pratio kada bi ona, kakvim poslom, sa roditeljima ili bratom izlazila izvan sela. Prilika se tom nekrstu ukazala upravo kada je Bosiljka sa ocem i bratom te kobne jeseni denula šumu za zimu kod Belog Kamena, na Stružinama, daleko iznad sela.

Neopaženo su, zagaravljena lica, kao lukave zvijeri, trojica Arnauta, na prepad, ugrabili djevojku, pucajući na njenog oca i brata, i odvukli prema Karadaku. Nekoliko dana rodbina je, sa pasjanskim sveštenikom, kod turskih vlasti u Gnjilanu pokušavala da dokaže da je mlada Srpkinja nasilno oteta i odvedena u arnautsku kuću. Kolebljiva i Arnautima naklonjena, turska vlast je otezala sa istragom i presudom. Jednostavno, prepuštali su vremenu da okonča to nasilništvo, verujući da će djevojka, zbog srama od sveta i rodbine, pomiriti se sa sudbinom. I arnautske siledžije i turski ugnjetači, međutim, nisu računali na tvrdu vjeru ove mlade pravoslavne Srpkinje. Bosiljka je u sasvim stranoj i tuđoj, bezbožničkoj sredini trpela silna iskušenja, uvrede i nasrtaje; ucene i obećanja da primi islam i uda se za nasilnika.

Odlučno i nepokolebivo, ona je, međutim, odbijala sva navaljivanja i poniženja, uzdajući se u silu Božije milosti i nadu na spasenje. Morili su je žeđu i nesanicom; neprestanim divljačkim i demonskim nasrtajima; ubjeđivanjima. Sa Gospodom u srcu, i molitvom na usnama, mlada Srpkinja se snažila i odolevala svim iskušenjima. Gubeći, pak, strpljenje, nepomeni Arnautin je đavolski mučio Bosiljku, skubeći joj kosu i pržeći tabane žarevljem; tukući je po licu i slabinama, gazeći je. Arnauti djevojci dovode i neku stariju poturčenu Srpkinju, muslimanskog imena, koja je nagovara da primi „tursku vjeru“ i spase sebe i poštedi svoje roditelje.

Bosiljka ostaje nepokolebiva i čvrsta: „Ja svoju vjeru imam“, odgovorila je. „Ne treba mi bolja, jer je nema. A što se tiče udaje, ja sam već zaručena“, tiho je, sa neovdašnjim sjajem u očima, uzvratila. „Ja imam svog zaručnika…“ Na uporno traženje da kaže ko je njen izabranik, odgovorila je poturkinji: „Hristos je moj izabranik. Ja samo njemu pripadam, nikom drugom. Ja se ne odričem moga Boga i moje svete vjere, kao ti, koju žalim.“ „Ne zanosi se, crna kukavice; spasavaj dušu“, ubeđivala je ova nesrećna žena. „Tako se ne spasava duša“, uzvratila je mlada pravoslavna Pasjanka, „već se gubi.“ „Kajaćeš se“, smrknuto joj je na kraju rekla poturkinja, posavetovavši je: „Uzmi barem hranu i vodu; vidiš na šta ličiš; ostala si kost i koža…“ „Mene Bog hrani i poji“, tiho joj je uzvratila i utonula u molitvu.

Usledila su nova i žešća mučenja: nasilno oblačenje u dimije i navlačenje zara na lice; Bosiljka je sve to kidala i cepala sa sebe, otimala se, proklinjajući: „Ubijte me, ubijte! Ne dam se; ja sam hrišćanka; ja sam pravoslavka. Ne dam moju vjeru, moje srpske haljine… Ne dam devojaštvo! Samo me mrtvu možeš!“ Štićena hrabrošću i snagom sviše, Bosiljka je ostala čista, neokaljana; nepokolebana. Razgnevljen, ponižen i posustao, Arnautin je odlučio da je pogubi. Pozvao je dvojicu svojih rođaka, te su je, vezanu i iznemoglu, odvukli konjem uz rijeku Lapušnicu i na proplanku, kraj puta, dovršili svoj satanski čin: izboli su je noževima, besno vičući: „Smrt Škinji (Srpkinji)!“, a ona, dobivši novu silu i ne osjećajući ni udarce, ni ubode, tiho se još jedanput pomolivši („Bože moj, sačuvaj me do kraja; ne daj da popustim“) uzviknula: „Nije ovo smrt za mene, već život; vi ste u smrti, zauvijek; vaše pogano pleme!“

A kada su razjareni ovim silnim, proročkim riječima, divljački počeli da joj kasape i komadaju tijelo, hrabra Pasjanka je ispustila svoju plemenitu dušu i preselila se u rajska naselja Gospodnja. Tek posle postradanja, Turci su dozvolili Bosiljkinoj rodbini i Pasjancima da tjelesne ostatke ove svete novomučenice pokupe i česno sahrane pored stare crkvice; oni su kasnije, prilikom obnove, uzidani u hram. Predanje o pravoslavnom podvigu i mučeničkoj smrti svete devojke Bosiljke i danas živi u Pasjanu i cijelom Kosovskom Pomoravlju, o čemu svjedoče kazivanja starijih Pasjanaca: Vasilija – Vase Stojanovića i Božidara Đorđevića. Fragmenti zapisa priča i putopisa – duhovnika i hroničara, pisaca i putopisaca (patrijarha Pavla, Tome K. Popovića, Grigorija Božovića), kao i neobične freske (nepoznatih zografa) u pasjanskoj crkvi.

Sveti mučenici Karp i Papila

Karp je bio tijatirski episkop, a Papila đakon. Rodom su bili iz Pergama, gdje su i postradali za vjeru Hristovu od opakog namjesnika Valerija, a u vrijeme carovanja Dekijeva. Valerije ih je vezao za konje i otjerao u Sard, gdje ih je bacio na ljute muke, ali anđeo Božji im se javio, iscelio ih od rana i ukrepio. Sluga Karpov Agatodor sledovaše s velikom žalošću svome gospodaru, dok i njega nisu počeli da muče. Po tom ih je Valerije ponova vezao za konje i Sarda dovukao u Pergam.

Kada su Karpa svetog vezali za drvo i toliko šibali, da su mu sve tijelo u rane pretvorili i krv je njegova potokom zemlju napojila, nasmijao se sveti Karp usred tih strašnih muka. Kada su ga pitali zašto se smije, odgovorio sveti mučenik da vidi nebesa otvorena i Gospoda gdje sjedi na prestolu, sa heruvimima i serafimima unaokolo.

Prilikom mučenja Papile, ovaj sveti mučenik molitvom iscelio jednog čovjeka, slijepog u jedno oko, te mnogi videvši verovaše u Hrista Gospoda. Vrgnuti pred zvijeri mučenici ostaše nepovređeni. Kada ih baciše u peć ognjenu, to vide Agatonika, sestra Papilina, pa i ona uskoči u oganj, no oganj ih ne opali. Najzad ih sve mačem posekoše 251. godine. I tako posle dobrih podviga primiše venac slave u carstvu Hristovom.