Prema narodnom vjerovanju, današnji dan predstavlja prirodnu granicu između jeseni i zime, a za njega se vezuju brojni prastari običaji i narodna vjerovanja.

Ko su bili Sveti Sergije i Vakho?

Sveti Sergije i Vakho bili su rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana (Marko Aurelije Valerije), savladara cara Dioklecijana (286–305). Zbog vjere u Hrista i odbijanja da se poklone idolima, podnijeli su mučeničku smrt, a u narodu su ostali upamćeni kao zaštitnici i stradalnici za hrišćanstvo.

Narodni običaji: Šta se danas ne radi, a šta donosi ozdravljenje?

Danas je praznik u crkvenom kalendaru obilježen podebljanim slovom, te se prema tradiciji ne rade teški kućni poslovi.

  • Bez rada u polju i bašti: Zemljoradnici i ratari naročito paze da na Srđevdan ne izlaze sa volovima u polja jer se vjeruje da danas ne valja orati. Čak i ako se poljoprivredom ili baštovanstvom bavite samo rekreativno, danas odmorite i nemojte uređivati dvorište ili bilje.

  • Lijek za bolesti: U narodu postoji duboko vjerovanje da će danas biti izliječeni svi koji boluju od srdobolje (dizenterije) i bolesti kostiju.

  • Krotkost zvijeri: Smatra se da su na današnji dan i najdivljije zvijeri u šumi pitome i krotke.

  • Zaštitnik obućara: Narodno predanje kazuje da Sveti Srđa danas obilazi sve opančare i obućare te sa njima proslavlja svoj praznik.

Iako je usljed vjekovne dominacije islama na Bliskom istoku kult ovih svetaca oslabio, prastari narodni običaji nisu izbrisani, pa pustinjski nomadi Svetog Sergija i danas smatraju svojim zaštitnikom, te za ukrašavanje koriste palmine grančice.

Krsna slava i ikonografija

Usvojena kao krsna slava, ova svetkovina se obilježava 20. oktobra sa obaveznim paljenjem slavske svijeće i lomljenjem slavskog kolača. Srđevdan spada u mrsne slave, osim ako praznik ne padne u srijedu ili petak, kada se priprema posna trpeza.

Svaka kuća koja slavi ovaj praznik u svom domu ima ikonu Svetog Sergija i Vakha. Na ikonama se svetitelji predstavljaju u svečanim odorama sa krstom i mitrom – znakom mučeništva, ili rijeđe, u vojničkoj opremi sa palminim grančicama u rukama.

Usljed čestih migracija u 19. i 20. vijeku, porodice koje danas slave Srđevdan rasute su širom Balkana i uglavnom je riječ o pojedinačnim domaćinstvima. Rijetki su primjeri većeg broja svečara na jednom mjestu, a kao izuzetak spominje se selo Gorobilje kod Požege u Srbiji, gdje još od 18. vijeka više porodica slavi ovu krsnu slavu.