Sin ili kćerka imaju 26, 28, možda i 32 godine. Rade, imaju svoju platu, ne prave probleme, pomognu po kući, plate poneki račun, ali o selidbi ni riječi.
I onda roditelji počnu da se pitaju gdje su pogriješili.
A možda nisu nigdje.
Psiholozi upozoravaju da život sa roditeljima sam po sebi ne znači da je neko nezreo. Stanarine su visoke, plate često ne prate troškove samostalnog života, a nekome je sasvim racionalno da nekoliko godina ostane kod kuće i uštedi novac.
Pravo pitanje, kažu stručnjaci, nije: „Zašto se već nije iselio?“, već: „Da li umije da živi samostalno i da li mu ovakav život pomaže da postane samostalniji?“
Tu se stvari već mijenjaju.
Kada roditeljska kuća postane hotel
Zamislite odraslog čovjeka koji ima platu, ali mu majka i dalje pere veš, kupuje pastu za zube, sprema doručak i podsjeća ga da plati račun za telefon.
Naravno da mu se ne žuri da ode.
Psihološkinja Irina Dolgih takvu situaciju opisuje kao neku vrstu „hotelskog sindroma“, odrasla osoba ima prihode odraslog čovjeka, ali troškove i obaveze djeteta.
I nije uvijek u pitanju lijenost.
Ako nikada niste morali da razmišljate da li ćete ovog mjeseca platiti struju, kupiti namirnice ili popraviti bojler, samostalan život zaista može da djeluje zastrašujuće.
Zato roditelji, iz najbolje namjere, ponekad naprave suprotan efekat.
Ako svaki put kada dijete zaboravi nešto vi uskočite, riješite problem i spriječite posljedice, ono nema mnogo razloga da nauči kako se problem rješava.
Briga pomaže samo dok nekoga čini sposobnijim.
Kada bez vas sve teže funkcioniše, to više nije pomoć.
A šta ako ga zapravo vi ne puštate?
Ovo je onaj dio koji roditelji najmanje vole da čuju.
Nekada odraslo dijete ne ostaje kod kuće zato što mu je tako najljepše, nego zato što osjeća da je roditeljima potrebno.
Majka govori: „Ja njega ne zadržavam, neka ide kad hoće“, ali istovremeno brine kako će jesti, ko će mu prati stvari i šta će ona sama raditi kada kuća ostane prazna.
Otac kaže da je sin odrastao, ali i dalje rješava svaki njegov problem.
A dijete sve to osjeća.
Psiholozi takvu vezanost opisuju kao odnos u kojem osoba počinje da vjeruje da će svojim odlaskom povrijediti roditelje. I tada se odvajanje više ne doživljava samo kao pronalaženje stana, već skoro kao izdaja porodice.
Postoji jednostavno pitanje koje roditelj sebi može da postavi:
Šta bih prvo pomislila kada bi mi dijete večeras reklo: „Našao sam stan, sljedeće nedjelje se selim“?
Ako je prva reakcija: „Sjajno, vrijeme je da probaš“, vjerovatno ste spremni.
Ako odmah krenu misli: „Kako će on sam? Ko će mu kuvati? Neće moći“, možda je dio problema i na vašoj strani.
Ne morate da ga izbacite, promijenite pravila
Najgore rješenje je ultimatum: „Imaš 30 godina, seli se.“
Mnogo je korisnije početi da se prema odraslom sinu ili kćerki zaista ponašate kao prema odrasloj osobi.
Ako radi i zarađuje, neka učestvuje u računima. Ne kao kaznu, već zato što živi u zajedničkom domaćinstvu.
Neka sam organizuje svoje obroke, pere svoju odjeću, vodi računa o novcu i rješava administrativne obaveze.
Drugim riječima, podržavajte ga, ali ga ne služite.
Umjesto: „Iznesi smeće“, može da postoji dogovor: „Od ovog mjeseca ti plaćaš internet i dio struje.“
Umjesto da svakog jutra pitate šta će jesti, pustite ga da se snađe.
Možda će prvi put ručati sendvič. Neće mu biti ništa.
I upravo te male neprijatnosti često više uče odraslom životu nego deset roditeljskih predavanja.
Nemojte govoriti: „Svi tvoji prijatelji već žive sami“
Poređenje rijetko motiviše.
Rečenice poput „ponašaš se kao dijete“, „vrijeme je da odrasteš“ ili „svi su se odavno odvojili od roditelja“ uglavnom izazovu samo ljutnju i povlačenje.
Mnogo je korisnije pitati:
„Kako zamišljaš svoj život za godinu ili dvije?“
„Da li želiš jednog dana da živiš sam?“
„Šta te trenutno sprečava?“
Ako je problem novac, napravite zajedno realan budžet.
Ako je strah, pogledajte nekoliko stanova bez obaveze da se odmah preseli.
Ako jednostavno nema volje zato što mu je kod kuće previše udobno, onda promijenite količinu udobnosti.
Ne morate da mu život učinite težim. Samo prestanite da ga živite umjesto njega.
Cilj nije da dijete ode, već da zna da može bez vas
Neko može da živi u stanu iznad svojih roditelja i da bude potpuno samostalan.
Drugi može da ode na drugi kraj grada, a da svakog dana zove majku da pita kako se uključuje veš-mašina.
Zato fizičko odvajanje nije isto što i odrastanje.
Suština je da odraslo dijete umije da donosi odluke, podnese posljedice, raspolaže svojim novcem i organizuje sopstveni život.
Roditeljska podrška tada više ne zvuči kao: „Bez nas nećeš moći.“
Nego ovako:
„Tu smo ako zapne. Ali vjerujemo da možeš sam.“
I možda je baš to najteži dio roditeljstva, ne naučiti dijete da hoda, već jednog dana zaista povjerovati da može da ode svojim putem.
(NajŽena)
Komentari (0)