Postoje roditeljske greške koje dijete može da razumije tek kada odraste, ali neke ostavljaju mnogo dublji trag. Među njima je emocionalno ponižavanje – stalno kritikovanje, omalovažavanje, vrijeđanje ili poruka djetetu da nije dovoljno dobro.

Takvo ponašanje ne mora uvijek da izgleda dramatično. Rečenice poput „Nikad ništa ne uradiš kako treba“, „Pogledaj kako druga djeca mogu“ ili „Preosjetljiv/a si“ mogu djelovati kao obična kritika, ali ako se ponavljaju, dijete može početi da ih prihvata kao sliku o sebi.

Istraživanja povezuju emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu sa kasnijim problemima u odnosima, uključujući poteškoće sa povjerenjem, regulacijom emocija i bliskošću.

Posebno je problematično kada dijete nema osjećaj da je kod kuće sigurno da pokaže emocije. Ako se tuga, strah ili ljutnja stalno ismijavaju ili kažnjavaju, ono može naučiti da svoje emocije skriva umjesto da ih razumije i izražava.

Posljedice mogu da se vide i mnogo kasnije. Jedno longitudinalno istraživanje pokazalo je da je grubo roditeljstvo tokom adolescencije povezano sa nižim samopoštovanjem i kasnijim problematičnim obrascima u partnerskim odnosima.

Odnos roditelja i djeteta takođe može ostati narušen dugo nakon što dijete odraste. Istraživanja pokazuju povezanost iskustava zlostavljanja i zanemarivanja u djetinjstvu sa manjom emocionalnom bliskošću između odrasle djece i roditelja.

Zato problem nije u jednoj pogrešnoj rečenici koju roditelj izgovori u afektu. Mnogo veći problem nastaje kada ponižavanje, odbacivanje ili emocionalno zanemarivanje postanu obrazac.

Roditelji, naravno, nisu savršeni i svako može da pogriješi. Važna razlika je u tome da li će nakon greške uslijediti izvinjenje, razgovor i promjena ponašanja. Dijete koje vidi da roditelj umije da prizna grešku dobija potpuno drugačiju poruku od djeteta koje godinama sluša da je ono samo problem.

Prema američkim Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, nepovoljna iskustva iz djetinjstva mogu imati dugoročne posljedice po zdravlje, dobrobit i sposobnost stvaranja stabilnih odnosa.

Zato se neke roditeljske riječi ne zaboravljaju lako. Ne zato što dijete želi zauvek da bude ljuto, već zato što način na koji roditelj razgovara sa djetetom može postati dio načina na koji ono kasnije razgovara samo sa sobom.