To je sjajna stvar. Ali, postoji i druga strana medalje, na koju često ne obraćamo dovoljno pažnje. Nije u pitanju samo činjenica da virtuelna galaksija vrvi od raznih opasnosti... Kada je shvatio da njegova djeca provode previše vremena gledajući u tablete i telefone, Kajl Halderman odlučio je da ih odvikne od plavih ekrana.

Činjenica je da djeca provode previše vremena pred ekranom, bilo da je riječ o sveprisutnim pametnim telefonima, kompjuterima ili televiziji. U haosu današnjeg života igre na ulici sa društvom postale su staromodne, nešto što je bilo sasvim normalna stvar polako odlazi u prošlost, a i roditelji, opterećeni poslom, nemaju vremena da ih izvedu u park ili prirodu. Niti imaju uvijek uvid u ono što se skroluje na ekranu, a to može da bude i štetan sadržaj.

Kako je Kajl Halderman objasnio za YourTango, upravo ti ekrani počeli su da utiču na ponašanje njegove djece. Postali su skoro zavisni od njih. Poznata priča, zar ne? Priznao je da su im i on i supruga u početku to dopuštali kako bi dobili malo vremena za sebe, no vremenom su primijetili promjene koje im se nimalo nisu svidjele.

Umjesto da uživaju u igri i drugim aktivnostima koje bi trebalo da budu normalne za njihov uzrast, djeca se nisu odvajala od telefona i tableta. Pošto je situacija počela da izmiče kontroli, Kajl je odlučio da vrati stara dobra pravila i ograniči korištenje tehnologije.

„Shvatio sam da je problem u meni“

Najprije je morao da prizna sopstvenu odgovornost. „Zapravo, problem sam bio - ja. Zaboravio sam da granice i disciplina moraju da postoje“. No, nije lako kada imate malu djecu... Tu su i svakodnevne obaveze, računi, stres, koji takođe čine svoje. U želji da dobiju malo mira i vremena za sebe, Kajl i supruga postavili su televizore u dječje sobe i svakom dali tablet. Metod im jeste donio željeni predah, ali i neželjene posljedice.

Prema njegovim riječima, djeca koja su ranije bila živahna i zahtjevna, ali privržena, postala su mrzovoljnija i sklonija prigovaranju. Sve manje vremena provodila su s roditeljima, a sve više pred ekranima. Ćerka je, na primjer, prestala da razgovara s njima prije spavanja, što je nekad činila svake večeri. „Pokušavam da gledam seriju!“, znala bi da podvikne kad joj se obrate.

Promjenu su primijetili i kod sina, koji im više nije trčao u zagrljaj, nego bi jedva čekao da se vrati sadržaju koji je gledao preko telefona. Postupno su izgubili i interesovanje za igračke. Skupljale su prašinu, a brat i sestra su se sve rjeđe igrali zajedno. Kada bi im roditelji ograničili vrijeme pred ekranima, reagovali bi vrlo burno.

Promjene u ponašanju upalile su crvenu lampicu

Problemi su, priča Kajl, počeli da se prelivaju i na svakodnevne obaveze. Djeca su se bunila kada su ih opominjali da pospreme za sobom i drsko odgovarala, a kod sina su primijetili i probleme u školi. Čim bi se vratio kući, sjedao bi na kauč da gleda omiljenu seriju, zaboravljajući domaće zadatke. Pokušaji da se skrene pažnja na učenje završavali su se svađom, prenosi index.hr.

Halderman je tada zaključio da mora da uvede jasnu dnevnu rutinu. Prvi korak bio je drastično smanjenje vremena koje provode pred ekranima. Preko nedjelje više nisu smjeli da koriste tablete, a vikendom je bilo odobreno dva sata dnevno. Televiziju su radnim danom mogli da gledaju od 19 do 21, subotom i nedjeljom sat duže.

Vrijeme koje su ranije provodili pored telefona ili tableta ispunio im je drugim aktivnostima. Tako su poslije škole dobili manje kućne poslove, a prije dolaska na spavanje morali su da srede sobe. Uvedeno je i „vrijeme za kreativnost“, tokom kojeg bi zajedno sjedili za kuhinjskim stolom, crtali ili pisali.

Važan dio promjene bilo je i postavljanje granica u komunikaciji. Drsko obraćanje roditeljima bilo je kažnjavano. Kada bi se neko od djece nepristojno obratilo njemu ili supruzi, moralo je da se izvini, a ozbiljnije ponašanje značilo je da te večeri nema televizije. Takođe su ih podsticali da sami pronađu rješenje kad bi negdje zapelo sa obavezama.

Čitanje i kućni poslovi - izvrsna zamjena za telefon

Posebno mjesto u novom pravilniku dobile su knjige. Upravo je čitanje, smatra Kajl, odigralo važnu ulogu u misiji da ponovno počnu da koriste maštu i pokažu zanimanje za svijet oko sebe. Najmlađi članovi porodice vremenom su se navikli na nova pravila, kojima u početku nisu bili nikako oduševljeni. Jednostavno, pošto ekrani više nisu bili stalno dostupni, morali su da pronađu druge načine da se zabave.

Ponovno su se zajedno igrali, ćerka se vratila lutkama, sin automobilima. Počeli su da postavljaju pitanja i da pokazuju više znatiželje, čak su počeli sami da nude pomoć u kući. Uvođenje jasnih granica, zajedničkih aktivnosti, obaveza i čitanja donijelo je velike promjene. Djeca su postala zadovoljnija, a Kajl i njegova supruga pronašli su ravnotežu koja im je nedostajala.

(Žena)