Ovaj projekat teško je žanrovski definisati, jer nije riječ o klasičnoj predstavi niti o omažu velikom glumcu Miši Janketiću. Bez skrivanja iza uloga, Marko na sceni nastavlja prekinuti razgovor sa svojim ocem. Pred publikom izgovara rečenice koje su dugo čekale – o stvarima koje nije stigao da mu kaže i o svemu što bi volio da je mogao da podijeli s njim.

Prisjeća se odrastanja, glumačkog poziva, roditeljstva, ličnih sumnji i pobjeda, ali i duha Beograda koji pamti kafane i boeme.

Ideju za scensko-muzički komad inicirala je rediteljka Anđelka Stević Žugić, dok je Markove ispovijesti dramaturški uobličio pisac Dejan Stojiljković. U predstavi ga prati Kurina trio iz Subotice – Mišel, Janoš i Ferenc – koji pjesmama daju novu interpretaciju, spajajući cimbal, kontrabas, gitaru i klavir u jedinstven zvuk.

„Moja prva reakcija bila je spontana i krajnje iskrena: ‘Sam Bog te poslao’“, prisjeća se Marko trenutka kada mu je predstavljena ideja o predstavi.

Iako je još tokom studija radio monodramu, priznaje da je ovo za njega najveći izazov do sada. Tema je intimna, a prostor MTS dvorane sa gotovo 1.400 mjesta nosi dodatnu odgovornost.

Na sceni, kako kaže, ne stoji kao lik iz tuđeg teksta, već kao Marko Janketić – sin.

„Koristim pozorišna i glumačka sredstva, ali interpretiram stvarne događaje iz sopstvenog života. Onako kako ih pamtim i kako ih danas razumijem“, navodi.

Posebno mjesto u predstavi ima muzika. Pjesme koje je volio Miša, one koje voli Marko, ali i numere koje ga podsjećaju na važne trenutke, organski su utkane u tok komada. „Kad nestane riječi ili kad one nisu dovoljne, počinje pjesma“, kaže glumac.

Danas i sam otac, Marko priznaje da su mu djeca otvorila novu perspektivu.

„Kad sam dobio svoju djecu, shvatio sam da su mene moji roditelji voljeli mnogo više nego ja njih. Djeca se najviše vole“, iskreno govori.

Predstava je i lično preispitivanje – o mjeri u životu, o savjetima koje je dobijao, o greškama i putevima koji su ga oblikovali.

Na pitanje šta misli da bi mu Miša rekao da može da sjedne u prvi red 27. marta, Marko odgovara:

„Vjerujem da bi, prije svega, bio srećan i ponosan što imam svoju porodicu, što sam uspio da se skučim i skrasim. Dakle, sve što je želio dok je bio živ, ali što nisam ostvario za njegovog života. A za predstavu bi vjerovatno rekao: ‘Predstava ko predstava, još jedna u nizu.’“

Marko Janketić kaže da bi volio da publika iz sale izađe dirnuta i podsjećena na važnost sadašnjeg trenutka – da neizgovoreno bude izgovoreno dok još ima vremena, piše Kurir.