Onim koji je ostao nakon monstruoznog zločina, životom koji nikad nisu mogli ni da zamisle. Ta dva sela obeležavaju godišnjicu tišine, nedostajanja i tuge. Godišnjicu praznih igrališta i ulica.

Dubona sa nešto više od hiljadu stanovnika poznata po voćarstvu bila je mjesto smijeha i igre. Sada svi ćute. Tiho je i u šest kilometara udaljeno Malom Orašju gdje je ubijeno šestoro. Najmlađa žrtva je bio petnaestogodišnjak.

Od trenutka kada je pomahnitali mladić susreo devetoro mladih sa zlom i smrću, vrijeme je stalo o čemu svjedoče mještani ova dva sela:

- Svi koji su zakazali svadbe su otkazali. Svi koji su zakazali veselja, svi su zakazali. Strašno. Na školi su djeca naslikala njihove murale. Kad god prođemo, ni da gledaš ni da ne gledaš. Viđamo njihove roditelje, bake, deke. Kad god prođemo pored groblja, otac i majka sede pored groba. Jedno s jedne strane, drugo s druge strane. Jedna majka slavu nije nje slavila, nego je cijeli dan presjedila na grobu sina. Svi idemo, palimo svijeće, ali tu utjehe nema, jer njima je sve ono što imaju na groblju.

- To je najveći zločin koji je zatvorio celo selo. Nema veselja, nema više ničega.


I u Duboni i u Malom Orašiju zatekli smo mještane ozbiljnog izraza lica, nametnutog u tragediji koja ih je zavila u crno. Prizori koje su zatekli tog četvrtog maja opisuju se kao scene iz horor filmova i još gore od toga. Svakog dana nakon tragedije na mestima pogibije su paljene sveće:
- Sjećaću se dok sam živa. Samo što smo legli u krevet, nismo još zaspali. Izašla sam slučajno na terasu. Čujem komšinicu da kuka i kaže: Mile, ubijaju! A mi čujemo kuknjavu gore kod škole. Vriska, strašno, to je blizu, to se čuje. To je bilo stravično. Znači nije bilo kuće da nije bilo plakanja, kuknjave, vriske. A da ne pričam za majke, bake, deke njihove.

- Ja sam htio da umrem, brate mili. Ja to nisam vjerovao. Ja sam mislio da su djeca ušla u kafanu negdje i da su se pobili. Ti, mene, ja, tebe. Da udariš nekoga u koškanju to razumijem, ali da nekoga ubiješ automatom. To nisam ni sanjao.


Ubica je iz do sada neutvrđenih razloga svoj krvavi pohod započeo u Malom Orašiju, nakon čega je sjeo u automobil i krenuo ka Duboni kod Mladenovca, gdje su od njegovog Kalašnjikova nastradali brat i sestra Milan i Kristina, kao i njihov drug Dalibor. U Malom Orašiju ubio je šestoricu mladića.
- Ubio je mladog dejčaka. Ovima gore dvoje i sina i ćerku. Pa šta mislite, kako je njima kada uđu u sobu njihovu, a soba a prazna. Teško, teško svaki dan idemo na groblje. Ne znam, njega ne bi trebali nikada pustiti. Svaki dan, znači, evo ovo im je kuća ovdje, pogledam i plačem. Tuga i žalost. A njih ne znam kako bih osudila. Eto, ja vam kažem to iskreno. A njegovu majku i dedu dole čuva policija. Ne znam zašto ih čuva. Zašto?

Kada djeca izgube živote, sve stane. Pravda je spora, a tuga preteška. Međutim, pucnji mogu ubiti čoveka, ali ne i sjećanja na njega. Kristina, Milane, Dalibore, Petre, Nikola, Marko, Aleksandre, Lazare, Nemanja, živite, prenosi Kurir.rs

 

BONUS VIDEO: