Priča o proboju logoraša 22. aprila 1945. godine nije samo istorijska činjenica zapisana u udžbenicima; to je lična drama porodice Stojaković.

Rajko Stojaković, zvani Nataroš, stric našeg sagovornika, jedan je od rijetkih koji su uspjeli pobjeći iz „fabrike smrti“. Kao petnaestogodišnjak, bio je jedan od svega četvorice muškaraca iz gradiške opštine koji su tog proljeća preživjeli pakao Jasenovca.

Šegrt u čeljustima smrti

Rajko je u logor dospio nakon ofanzive na Kozari, kada su ustaše zarobile žene i djecu. Njegova sudbina bila je neobična – zbog zanatske vještine, postao je šegrt ustaškom majstoru stolaru. Upravo ta blizina „gospodarima života i smrti“ postala je njegov spas.

„Čiča mi je pričao kako ga je taj majstor često skrivao ispod kaputa ili na drugim mjestima kada bi se ustaše napile i krenule u krvavi pir po logoru“, prisjeća se Vaso Radivojac.

 „Kost i koža“ protiv mitraljeza

Kada se saznalo da će logor biti likvidiran kako bi se prikrili tragovi zločina, logoraši su se odlučili na posljednji pokušaj bijega. Vaso ističe da je stvarnost bila daleko surovija od kasnijih priča.

„Svi su bili izgladnjeli, prava kost i koža, jedva su stajali na nogama. Pričao mi je da je u proboj krenulo tristotinjak ljudi, a ne hiljade kako se ponekad navodi. Samo šezdeset ih je preživjelo. Preživio je tako što se valjao po mrtvim tijelima dok su ustaše pucale iz mitraljeza. Nije se znalo ko je živ, a ko mrtav. Tako se, preko leševa, dokopao pruge Beograd–Zagreb“, svjedoči Radivojac.

Posebno nevjerovatan detalj iz Rajkove priče jeste trenutak kada su se, skriveni u šiblju pored nabujale Save, susreli sa ustaškom patrolom.

„Narednik je poslao ustašu tačno na mjesto gdje su se krili. Ustaša je pogledao u njih, vidio ih, ali je rekao da tu nema nikoga. To ih je spasilo“, kaže Vaso.

Dvadeset ugašenih života

Osim priče o stricu, Vaso nosi težak teret saznanja o stradanju ostalih članova porodice. Iz tri kuće u Gradišci, dvadeset Radivojaca zauvijek je ostalo u jasenovačkom sistemu logora.

Sjećanja koja Vaso prenosi su mučna: od sudbine petnaestogodišnje Dragice, do strašne smrti njegovog djeda i babe koji su ubijeni maljem i nožem u sopstvenoj kući.

„Rosa je mrtvo dijete držala u naručju dvadeset dana, ne želeći priznati sebi da ga je izgubila. To su rane koje nikada ne zarastaju“, govori on s tugom.

Čuvar sjećanja

Rajko Stojaković je nakon rata, uprkos traumama, živio do 83. godine, radni vijek je proveo čak i u dalekoj Kanadi. Danas, 81 godinu kasnije, Vaso Radivojac smatra svojom dužnošću da priču o svojim precima drži živom.

„Ponosim se njima i osjećam neizmjerno poštovanje. Dokle god mi pričamo o ovome, oni nisu zaboravljeni“, zaključuje naš sagovornik, čije ime, simbolično, nosi i njegov djed, legenda iz Drugog svjetskog rata.

U spomen na žrtve Jasenovca, a u čast onima koji su preživjeli da bi svjedočili.