Marija je bila drugi razred osnovne škole kada je sa školom otišla u obilazak aerodroma, tada su je velike "čelične ptice" oduševile. Godine su prolazile, međutim nju te visine nisu ostavljale na miru i sve je više težila da jednog dana upravlja avionom.

Škola letenja "Batina" pružala je ono što je mlada Marija željela, međutim, kako bi neko mogao da pohađa tu školu postojali su određeni uslovi. Ova škola bila je jednogodišnja i mogli su da joj se priključe samo radnici fabrike. Sa svojih 15 godina, presudila je, napušta školu i zapošljava se u fabrici kako bi ostvarila svoj san, u čemu je i uspjela. Naime, kada je došao red na polaganje glavnog ispita, koji odlučuje o njenoj profesionalnoj sudbini, Marija uspijeva da ga položi besprijekorno i postaje najmlađi pilot Jugoslavije i to ne samo među ženama.
Odmah je potom počela da radi kao turistički pilot. Oduševljen njenim umijećem, pored toga što je ponos cijele škole, vlasnik planira da Mariji ponudi mjesto instruktora u drugoj školi za pilote u Mađarskoj. Podučavanje mladih pilota i izgradnja njene karijere u toj branši prekida rat.

Sa roditeljima zajedno bježi u Šabac, iz kog je Marija prešla u Beograd da živi kod bake.

Ubrzo saznaje da Vrhovni štab NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije) poziva sve pilote da se jave u najbližu vazduhoplovnu bazu. Iako je bila žena, njeno mjesto nije bilo na tlu i ona odlazi da se javi vazduhoplovnoj komandi u Zemunu. Pješačili su do Pančeva, ona i još 20-ak sakupljenih pilota, gdje su se okupljali. Tamo je ponovo srela svoje kolege iz Borova.

Bila je upućena na obuku na školskim PO-2 avionima, kao i na lovcima JAK-9, što joj je donijelo proglašenje pilotom 11. vazduhoplovne lovačke divizije. Iako je očekivala da će biti raspoređena u jedan od tri lovačka puka, dospjela je u četu veze da leti PO-2 avionom.
Prevozila je poštu, lijekove, naredbe, ljude koji su morali hitno da se prebace, a obavljala je i izviđačke zadatke. Do kraja rata izvršila je 60 letova i tako postala jedina Srpkinja ratni pilot. Kapitulaciju Njemačke dočekala je na aerodromu u Mađarskoj.

Po završetku rata, odlazi u Skoplje, a s obzirom na to da se za nju pročulo i da je postala veoma poštovana među svojim kolegama, sa njima je letjela rame uz rame ili "krilo uz krilo". Ubrzo je demobilisana i napušta svoju vojnu karijeru, velikog imena.
Njeno ime se dugo nije bilježilo, jer je malo njih znalo da se žena nalazila u NOVJ, dok njene kolege nisu posebno skrenuli pažnju na hrabru djevojku, Mariju Đorđević. Kasnije se otkrilo da je u dokumentaciji greškom preimenovana u Marijan, samo iz znaka čuđenja što je žena pristupila ratnom vazduhoplovstvu.