Imala je samo 18 godina, ali hrabrost kakvu mnogi ne skupe za cijeli život. Dok su joj nudili slobodu u zamjenu za izdaju, izabrala je smrt – dostojanstveno, prkosno i bez straha.
Tijelo Lepe Radić danima je visilo kao zastrašujuće upozorenje narodu, ali njene posljednje riječi pretvorile su je u vječni simbol otpora i slobode.
Njena sudbina nije samo potresna ratna priča, već svjedočanstvo o snazi jedne mlade djevojke koja ni pred vješalima nije pristala da pogne glavu.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije, Lepa Radić je 20. decembra 1951. godine posthumno proglašena za narodnog heroja Jugoslavije.
Narodni heroj u tijelu osamnaestogodišnjakinje
Lepa Radić, narodni heroj Jugoslavije u tijelu osamnaestogodišnjakinje, pokazala je neopisivu snagu i želju da ljudima obezbijedi bolje uslove za život, oslobađajući ih političkih stega. Kao učesnica Narodnooslobodilačke borbe mnogima je očitala lekcije iz hrabrosti. Ni po cijenu smrti nije odustala od svojih uvjerenja – i to ju je koštalo života.
Djetinjstvo u Bistrici i prvi dodiri sa otporom
Rođena je 1925. godine i zajedno sa starijom sestrom Darom odrasla je u selu Bistrici, gdje su završile osnovnu školu. Srednju žensku stručnu školu završila je u Bosanskoj Gradiški, a od kraja školovanja do početka Drugog svjetskog rata živjela je sa roditeljima u Gašnici. Preko strica Vladete, nakon okupacije Jugoslavije 1941. godine, uključila se u pripreme oružanog ustanka na Kozari.
Sa samo 16 godina postala partizanka
U ljeto 1941. četvoro članova njene porodice – otac Sveto, stričevi Vojo i Vladeta i strina Jovanka – otišli su u partizane. Zajedno sa preostalim članovima porodice, početkom decembra bila je uhapšena i sprovedena u Gradišku. Nakon dvadesetak dana puštena je na slobodu i tada je i sama otišla u partizane.
Stupila je u Drugi krajiški partizanski odred, pod komandom doktora Mladena Stojanovića. Najprije je pohađala medicinski kurs i brinula o ranjenicima, a potom postala borac u Grbovačkoj partizanskoj četi. Tokom marta i aprila 1942. pohađala je partijski kurs, nakon kojeg je primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.
Politički rad i organizovanje naroda
Njen politički rad prekinula je ofanziva na Kozaru, nakon koje je prešla u Podgrmeč, gdje je djelovala kao član Opštinskog komiteta KPJ za Srednji Dubovik. Aktivno je učestvovala u stvaranju prvih organizacija Ujedinjene antifašističke omladine i Antifašističkog fronta žena.
Ofanziva „Vajs I“ i povlačenje na Grmeč
Krajem januara 1943. počela je operacija „Vajs I“, prvi dio Četvrte neprijateljske ofanzive, koja je zahvatila Liku, Kordun, Baniju i zapadnu Bosnu. Lepa Radić bila je član Štaba za evakuaciju stanovništva, ranjenika, hrane i stoke na području opštine Srednji Dubovik. Organizovala je zbjegove koji su se morali povući na Grmeč.
Spasila brojne ljude pod bombama
Tokom evakuacije, Lepa je hrabrila narod i uvjeravala ljude da će partizani zaustaviti nadmoćnijeg neprijatelja. Kada je njemačka avijacija bombardovala izbjegličku kolonu u selu Jasenica, nastala je panika, ali je Lepa zajedno sa drugovima uspjela da smiri narod i nastavi evakuaciju.
Na Grmeču je obilazila raštrkane grupe izbjeglica, razgovarala sa ljudima i pokušavala da im pruži nadu. Dobrovoljno se prijavila da stupi u Drugu krajišku udarnu brigadu, ali joj je naređeno da ostane uz zbjegove.
U najkritičnijoj fazi odbrane Grmeča, članovi Štaba su podijelili odgovornost. Lepa je preuzela brigu o zbjegu koji je brojao oko 150 ljudi – uglavnom staraca, žena i djece.
Masakr na Grmeču: Više od 6.000 stradalih
Grmeč su opkolile njemačke snage iz tri pravca. Nakon okruženja, izvršen je masakr nad izbjeglicama – 3.370 ljudi je ubijeno, 1.722 odvedeno u logore, a 1.256 je umrlo od zime. Partizanske snage su se, uz velike gubitke, probile iz obruča između 11. i 13. februara 1943.
Predveče 8. februara 1943. njemačke snage su kod sela Praštali opkolile i zarobile zbjeg koji je predvodila Lepa Radić. Kao jedina naoružana, odbila je da baci pušku i skine uniformu, pozivajući narod da se ne predaje.
Borba do posljednjeg metka
Nakon što je ispucala posljednje metke, bila je savladana, vezana i odvedena u Bosansku Krupu. Tokom puta je prebijana jer je tražila da ubiju nju, a poštede narod. U Krupi je pozivala izbjeglice na otpor i klicala partizanima i Crvenoj armiji, prensoi Stil.
Poslije tri dana mučenja, pošto je odbila da otkrije ko se još od partizanskih saradnika nalazi među narodom pohvatanim na Grmeču, izvedena je pred preki sud i osuđena na smrt. Dana 11. februara 1943. dovedena je do bagrema između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Zajedno sa njom, dovedena je omladinka Fadila Mahić, ali ona nije bila tada obješena.
Ponosno otišla u smrt
Među okupljenim njemačkim vojnicima, bio je veliki broj folksdojčera iz Vojvodine, koji su dobro znali srpski jezik, pa su joj prije izvršenja kazne još jednom ponudili život ukoliko kaže ko su rukovodioci i komunisti među zarobljenim narodom. I tada je hrabro odbila da izda svoj narod.
Bez cipela, samo u vunenim čarapama, sa rukama vezanim telefonskim kablom, iscrpljena ali ponosna, Lepa je odgovorila:
„Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!“
Nakon što su je popeli na jedan drveni sanduk za municiju, Lepa se obratila okupljenom narodu, pozivajući ga na borbu i uzvikujući antifašističke parole, ali je njeno dalje izlaganje prekinulo zatezanje omče. Nakon vješanja, njeno tijelo je još četiri-pet dana visilo na drvetu.
U izvještaju SS pukovnika Augusta Šmithubera stajalo je:
„Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat.“
Komentari (0)