Ovaj zahtjevni zanat kralj šindre sa Vlašića naslijedio je od oca i strica, vrhunskih majstora od kojih je, kako kaže, naučio sve što danas zna.
Iako ima 57 godina iskustva, Jovan i dalje svakodnevno radi, a potražnja za njegovom šindrom nikada nije bila veća.
„Danas se ovim zanatom gotovo niko više ne bavi, jer je ovo zaista težak posao. Ali interesovanje je sve veće, ljudi ponovo traže šindru i vraćaju se tradiciji. Imam mnogo narudžbi i nekada ne mogu stići napraviti koliko se traži. Kada me posao pritisne, imam ekipu koja mi pomogne“, priča Jovan.
Najteže je pronaći pravo drvo
Kaže da najveći izazov nije samo izrada šindre, već pronaći odgovarajuće drvo. Za to, objašnjava, treba iskustvo koje se ne može naučiti preko noći.
„Ne može svako pronaći pravo drvo za šindru. Mene su tome učili moj otac i stric, ostavili su mi to umijeće u amanet. Kada pogledam drvo, odmah znam kakvo je i šta se u njemu krije. To čovjek mora osjećati“, govori Jovan.
Iako njemu posao ne predstavlja problem, priznaje da mlađe generacije nemaju mnogo interesa da nastave tradiciju.
„Sinovi nekada pomognu, ali neće ozbiljno da rade ovaj posao. Ni brat više neće, sada je u penziji. Nekako im to ne ide od ruke kao meni“, kaže uz osmijeh.
Dodaje da ljudi danas sve više žele prirodne materijale i stare načine gradnje.
„Šindra se opet traži jer ljudi žele da sačuvaju tradiciju. Drveni krov je zdrav, prirodan i poseban. Ovo ne može napraviti svako, ovo je umjetnost“, ističe Jovan.
Pokrivao i rodnu kuću Ive Andrića
Njegovo umijeće poznato je daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Radio je na brojnim objektima, a posebno je ponosan na posao na rodnoj kući našeg nobelovca Ive Andrića.
„Dva puta sam pokrivao muzej Ive Andrića. Prvi put prije rata, još 1980. godine, a poslije su granate oštetile krov. Ponovo sam radio poslije rata i danas taj krov izgleda kao ogledalo“, kaže Jovan.
Njegov glas o kvalitetnom radu stigao je čak i do Norveške. Tamo je, zajedno sa ekipom, odnio čak 20.000 šindri, a za taj posao pripremali su se godinu dana.
„Norvežani su preko interneta čuli za mene i pozvali me da dođem. Nisam znao njihov jezik, oni nisu znali moj, ali smo se razumjeli kroz posao i rad. Tako je to kada čovjek zna svoj zanat“, priča Jovan.
Zanat koji polako nestaje
Jovan kaže da je nekada šindra bila sasvim normalna stvar, jer crijepa nije bilo dovoljno, pa su se kuće i štale pokrivale drvetom. Danas je, nažalost, sve manje ljudi koji žele učiti ovaj posao.
„Stariji majstori su polako nestali, a mlađi se nisu interesovali da nauče zanat. Zato nas danas gotovo i nema“, govori on.
Ipak, uprkos godinama i teškom radu, od svog zanata ne odustaje. Kaže da ovaj posao može raditi samo onaj ko ga iskreno voli.
„Ovo nije posao za svakoga. Ako ga ne voliš, ne treba ni da ga radiš. A koliko sam šindri do sada otesao, ne bi stale u ovo dvorište“, kaže Jovan na kraju razgovora.
BONUS VIDEO:
Komentari (0)