Upravo u tome se ogleda njegova veličina kao pisca. Sve što je rekao, rekao je diplomatski – sasuo nam je istinu u lice, ali sa velikom dozom mudrosti, tako da mu niko nije mogao zamjeriti.

Njegova djela govore o ljudima, njihovim slabostima, strahovima, ljubavi, patnji, prolaznosti i pokušaju da pronađu smisao u svijetu koji često nije pravedan.

"Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja."

Ovo je posebno jaka poruka za ljude koji su "prevalili" četrdesetu. Ne moramo sve da pamtimo, objašnjavamo, dokazujemo i vraćamo. Neke stvari jednostavno treba ostaviti iza sebe.

Različita značenja kroz životna doba

Andrić je posebno zanimljiv kada ga čitamo u različitim životnim dobima. Neke njegove rečenice sa 20 godina zvuče kao mudrost, sa 30 kao upozorenje, a poslije četrdesete kao lično iskustvo. Tada čovjek već ima dovoljno života iza sebe da razumije da se neke bitke ne dobijaju borbom, da nije svaka ljubav vrijedna čekanja, da nije svaka prilika vrijedna jurnjave i da je mir ponekad najveći uspjeh.

Zato se Andriću poslije četrdesete vraćamo drugačije. Ne tražimo više odgovore na pitanje kako da osvojimo svijet, već kako da ne izgubimo sebe dok kroz njega prolazimo.

"Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."

Možda jedna od najvećih Andrićevih poruka ljudima preko 40 godina jeste da je došlo krajnje vrijeme da prestanemo da živimo po tuđim mjerilima.

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."

Oni koji su mudri, već u četrdesetim shvate koliko je energije potrošeno na brige koje se nikada nisu ostvarile.

Pouke o sreći, prolaznosti i životnom miru

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje."

Poslije četrdesete sreća često više nije "još nešto", već ono što već imamo, a nismo umjeli da cijenimo.

"Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća."

Sjajna misao za ljude koji su prošli dovoljno toga da znaju da život nije zamišljen da bude bez problema.

"Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

Oko četrdesete počinje da se vidi posljedica naših izbora — kakve smo odnose gradili, kakvi smo bili prema ljudima i šta smo posijali.

"Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom."

Jer četrdesete su često granica na kojoj čovjek prvi put ozbiljno shvata da se neke stvari više neće vratiti: mladost, određeni ljudi, neke prilike, neke verzije nas samih. Ali upravo tada može da počne jedan mnogo mirniji i svjesniji život.