Nije bitno na kojem mjestu se molimo, već koliko čovjek duboko vjeruje u ono što izgovara. Moć riječi kojima prizivamo pomoć ili se jednostavno obraćamo Bogu kako bismo izrazili zahvalnost neprocjenjivo nam se vraća onoliko koliko ih snažno izgovaramo.

U trenucima kada svijet postane preglasan, a svakodnevne brige pritisnu dušu, čovjek instinktivno traži utočište u molitvi. Ona nije samo religijski čin, već univerzalni vapaj za mirom, svjedočanstvo naše ranjivosti i potraga za višim smislom. Kroz istoriju, molitve su mijenjale oblike, ali je njihova suština ostala ista – da osvijetle mrak i pruže nadu tamo gdje je ponestalo riječi.

Ipak, kada se uzvišena duhovnost spoji sa genijalnošću vrhunskog pisca, nastaju redovi koji prevazilaze klasične okvire tradicije. Upravo takva je najljepša molitva koju je napisao Ivo Andrić, a ostala je utkana u knjizi "Znakovi pored puta". Duboka, vanvremenska i ljekovita, ona nosi poruku koju bi svako od nas trebalo da zna napamet, prenosi Žena Blic.

Njegovu molitvu iz knjige prenosimo u cjelosti:

"Čovjekova molitva"

Obraćam se Tebi ovom molitvom bez kraja i cilja, ne što sam uvjeren da je Ti čuješ, nego što znam i to je jedino što znam pouzdano da je ja izgovaram.

Ja idem obasjanim putem, zdrav sam, miran i osjećam kao slast i raskoš vrijeme koje prolazi, drugi leže sad u bijedi, u bolovima, pod torturom nepomičnih sati.

Ja imam krov nad glavom i prostrt sto na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strepe od večeri koje su za njih samoća, studen i užas.

Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.

A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost. Ja je upućujem Tebi.

A ako u prostorima koje mi naseljavamo našim slutnjama zaista nema nikog da je primi i ako si i Ti samo jedna potreba i dio moga osjećanja, onda neka ostane ova moja zahvalnost, kao jedini stvaran znak da sam ja živio i da si Ti mogao postojati.